Podijeli objavu

Hranitelji obitelji. Odlaze. Trbuhom za kruhom. To je nekada bilo. Sada postalo „popularno“. Ako nisi bio barem na kratko vrijeme u Njemačkoj tada nisi ništa postigao. Otišao i ostao. Da osiguraš sebi posao. I svojoj ženi koja će kasnije doći. S njom i djeca. Uostalom bolje da odu na vrijeme da tamo pođu u školu. Kasnije će im biti lakše naći posao ako pohađaju njihov sustav obrazovanja.

Mlade obitelji pronalaze svoje utočište u tuđoj zemlji. Onoj koja ih nije donijela na svijet, odgojila i školovala. Traže u njoj utočište. Tamo ih neće maziti. Uvijek će biti i ostati stranci. Koji mogu pomoći državi, bez sumnje, ali ipak tuđinci. Na ničijoj zemlji. Materinska zemlja te se odrekla. Spalila sve tvoje mostove po kojima si kročio.

S druge strane si prešao svoju granicu koja ti je zauvijek zapečatila sudbinu. Odlučio si napustiti majku i oca. Sve rođake i prijatelje. Obitelj vidiš samo za vrijeme blagdana. I to ako ti dopusti poslodavac. Nitko nema obzira tamo u Njemačkoj prema tebi. Znaš li to?

Uvijek ćeš biti pridošlica. Netko tko je došao kako bi ugrabio svoju šansu. Nikada jedan od njih. Smatrati će te prijetnjom. Njihovom poslu i obitelji. Jer ti se boriš. Ta borba je svima jasna i očita. Ljudi to ne vole. Pogotovo ako si na njihovom terenu. Smanjuješ njihovu želju da uspiju. Borba tako djeluje na svakoga.

U svakom trenutku osjećati ćeš se drugačije. Svi će te tako gledati. Ponekad  sa suzama sjećati ćeš se svega što su ti roditelji govorili. Kako su te odgajali, jer i ti sigurno tako hoćeš odgajati svoju djecu. Samo pazi da se previše ne vežu za tu zemlju. Zaboraviti će svoj jezik i svoju ostavštinu koju su naslijedili od djedova, a oni od svojih djedova. Sjećati ćeš se pite ispod saća koju ti je tvoja baka tako revno pripremala. Osjetiti ćeš onu istu radost kada te tvoja djeca pitaju što si sve radio kad si bio dijete. S ponosom ćeš se sjećati te divne igre u dvorištu koje je bilo ispred kuće. O igri koja nije imala granica i uvijek se tražio član više.

Tako će ti se usjeći u pamćenje svaki detalj prijašnjeg života. Života koji će ostati u tebi. Nikada ga nećeš zaboraviti. Jer je dio tebe koji tako vjerno želiš ostaviti. Ono malo stvari koje si ponio sa sobom čuvaš kao da ti o tome ovisi život. Vječno će te podsjećati na ranu mladost o kojoj do sada nisi ni razmišljao. Kako nas samo fizička udaljenost tjera da razmišljamo o prošlim vremenima! Jednostavno se uvuku pod kožu i ne izlaze iz glave. Jednom kada dođu ne idu nigdje. Tada ćeš shvatiti da od jedne zemlje živiš i ona ti pruža sigurnost, posao, stabilnost, dok druga sve ono što si bio i želiš zadržati što duže.

Kada sve nade budu ugušene i sva htjenja ostvarena samo se sjeti da ovdje imaš svu ljubav koju možeš zamisliti. Ne od države, ta ona te prognala, nego od  ljudi kojima si sve na svijetu. Smisao svojega života pronađi tada u svojoj djeci i reci im da ih tamo negdje u groznoj zemlji čeka obitelj i želi da budu njihova budućnost. Ona ista od koje si pobjegao glavom bez obzira.

Malac

Podijeli objavu

Odgovori