Podijeli objavu

Obećanja, samo pusta obećanja. Na to se svodi današnje traženje posla. Sve ono što je svatko gradio i želio propada mu u nepovrat. Ova vrsta „nagrade“ obično dolazi nakon napornog školovanja. Bilo ono srednje ili na fakultetskoj razini.  Pokušavajte, ali se ne nadajte. Nemate ovdje što tražiti vi koji nemate štelu i dobro poznanstvo. Tako glasi svaki odgovor. Ne izričito ovako, doduše. Ali s ovim namjerama, svakako.

Ovdje je to postala uobičajena praksa. Niste „in“ ako niste okusili barem dio ovoga gorkog zalogaja. I ako uspijete dobiti priliku na razgovor, žao mi je, ali već se zna tko će biti primljen. Niste jedini. To je postalo opće pravilo. Pravilo koje nije napisano, ali je odavno uvedeno. Ono ne vrijedi samo za one koji su ga izmislili kako bi sebi osigurali neko drugo njima važnije pravilo.

Pitate se sigurno hoće li biti bolje? To je veoma težak odgovor. Ne može se točno utvrditi od kuda početi. Kada bi se otvorila ta tema, ona bi imala velike razmjere. Onolike kolike bi vi dopustili, svi vi koji ste na Zavodu za zapošljavanje. Svi vi koji ste postali samo broj sustava. Svi vi za koje mediji stalno pišu, a nitko ništa ne poduzima. Jer nema tko. A i zašto bi? To nije njihova koža. Kada se radi o njihovoj koži onda nema broja. Broj ne postoji.

Ovdje nije riječ o tome može li se nešto učiniti, nego kako? Kako spasiti toliko mladih ljudi koji žele raditi, žele stvarati nešto bolje, nešto novo i drugačije. Nešto što bi bilo bolje za sve nas. To bi nas odvelo u novu sferu koja bi mogla promijeniti sve. Samo kad bi se pružila šansa. Ona jedna jedina. Šansa koja traži razmišljanje koje nije ukorijenjeno na samo jedan cilj nego na više njih. To bi uspjeli svi mladi ljudi. Svježina i entuzijazam raste u svakom nezaposlenom čovjeku.

Tinja svaka pružena mogućnost u svakome od njih. Pitanje je samo kada će se rasplamsati vatra koja mora opržiti sve one koji su je izazvali. Onda će se razbuktati u tolikoj mjeri da je više nitko neće moći ugasiti. Svaki pokušaj biti će neuspješan. Jednako neuspješan kao i dosadašnji način zapošljavanja. Tada neće više vrijediti ono što se do sada radilo. Barem ne u tolikoj mjeri.

Probudi se zemljo! Uništavaš sama sebe. Uništavaš sve ono što ti vrijedi, a pred čim zatvaraš oči. Uništavaš mlade ljude koji ti vjeruju. Uništavaš budućnost koja ti stoji na dlanu, a ti je otpuhuješ što dalje od sebe. Uništavaš nadu. I to onu kojoj je cilj ostvariti se. Ne onu koja je osuđena na propast. Takve ti draga zemljo proizvodiš. One koji su ti odani stavljaš u drugi plan.

Svi imamo pravo živjeti i od svoga rada uzdržavati sebe. To pravo nam je očito osporeno. U tolikoj mjeri da vlada ozračje kako ništa ne može biti bolje. I nikada i neće biti. Jer dok je svega ovoga zatvarati će se mnogi potencijali koji bi isplivali na površinu samo kada bi im se dozvolilo. Više neće biti sporno tko je što napravio, nego zašto nije?

Malac

Podijeli objavu

Odgovori