Podijeli objavu

 ČIČAK & BUDIŠA vs TITO & TUĐMAN     Nisam razočaran zbog toga što nisam obnašao neku visoku državnu dužnost” – izjavio je Ivan Zvonimir Čičak, u svome intervjuu za Jutarnji list. Svi hrvatski Proljećari bili su na svoj način hendikepirani – bježali su od vlasti.

Ivan Zvonimir Čičak zašao je u svoje sedamdesete. Nakupilo se godina i tegoba godina. Senzori su oslabili, antifriz je iscurio, pregrijani procesor sve teže obrađuje prekrcanu memoriju. Čičak nikako da prepozna kako je 1971. bio pokusni kunić u jednom projektu tadašnjih struktura. Kada Tito posprema hrvatski Maspok, on to provodi rutinirano, kao završenu priču, a tih mjeseci više razmišlja o svome novom projektu za slijedeću godinu, testiranju Teritorijalne obrane kroz pokretanje Bugojanske grupe, uz pomoć jugoslavenske vanjske agenture u redovima hrvatske emigracije. Imali smo dva promašena i preuranjena hrvatska ustanka, oba pod punom kontrolom naših neprijatelja. Čičkovo goloruko ustajanje i ustašovanje protiv živoga i smrtonosnog Tita može se gledati kao pohod Davida protiv Golijata bez praćke. Studoš mršava džeparca ne može promijeniti baš ništa.

Protiv druga svoga neću 

Dvadeset godina kasnije, nakon raspada Jugoslavije, kao naš opjevani kolos u borbi protiv te zločinačke i rasističke tvorevine, Čičak je poražen od malog Tita, odnosno marginalnog titoiste Franje Tuđmana, koji je bio polupartizan i general-ćato JNA. Još gore, Tuđman nije Čička zatvorio, niti ga dao smaknuti. Činilo se da “popularni Čičak” nakon raspada Juge može pomesti Tuđmana, da bi ponovno prevagnule jugoslavenske strukture, ovaj put nagurane iza (svog) Franje. Glavni do Tuđmana bili su Josip Manolić, Josip Perković i Stipe Mesić. Sve se događalo u srazmjeru Tita i Tuđmana. Mali Tito bio je i mali Zločinac, koji nije zapovjedio nikakva masovna smaknuća, ali je tolerirao smaknuća na hrvatskoj strani, kada je likvidirana njegova konkurencija na nacionalnoj razini. “Hrvatska” država usmrtila je hrvatske vitezove Miru Barešića, Ludviga Pavlovića, Antu Paradžika, Blaža Kraljevića, i mnoge druge. Jednako bi prošao i Bruno Bušić, da nije smaknut ranije. Bio bi smaknut i Zvonko Bušić, da je na vrijeme pušten s robije. Čičak, Budiša, Dodig i slični Proljećari nisu smaknuti jer su bili relativno bezopasni, propovjednici, pričalice.+

Kao što reče Kierkegaard, svatko je velik srazmjerno onome s čim se bori, a ustaša protiv Boga veći je od svih. Meni je osobno simpatično Čičkovo zaletavanje na Tita i Tuđmana, ali njegove zakašnjele pohode protiv pokojnog Ante Pavelića ipak ne razumijem. Tih 90-ih nije nije bio herojski čin stati uz slavljenog Tuđmana, nego uz osporavanog Pavelića. To je bilo dostojanstveno držanje bez računice. Pavelić tada nikome nije mogao dodijeliti visok čin ili visoku poziciju, niti kvalitetan stan na dobroj lokaciji i druge privilegije, niti nekome pomoći da postane član nekog odbora za ljudska prava. Kako je opjevani “klerofašist Maspoka” postao antifašist? Nije li to njegova osobna računica? Kako bi drukčije postao društveni arbitar u “državi” koju kontroliraju profesionalni antifašisti? Ustaški pokret nastao je kao reakcija na velikosrpsko ubojstvo Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. Čičak je u svome govoru o Stjepanu Radiću, 21. lipnja 1971. u Studentskom centru, ponovio sve ono što je o našem najvećem mučeniku izrekao Ante Pavelić. Čičak je taj svoj govor naknadno usadio u ishodište hrvatskog Proljeća. Nije Pavelić bio rasist, nego je Nezavisna morala prihvatiti rasne zakone Osovine, kao što danas ova prokleta Antifa prihvaća rasističke normative Unije, kao i sve diktate današnje svjetske vojne Osovine. Na kraju je Čičak pronašao predsjednika po svojoj mjeri – nono i nona Kolinde Grabar Kitarović bili su antifašisti. Što to znači? Predsjednica KGK odbila je ući u Hrvatski dom u Melbournu, jer je u njemu bista Ante Pavelića. Kao da ste Manihejcima prigovorili da slave Manija. Što je toj ženi? Da je Čičak smaknuo Tita, a KGK 17 puta bila predsjednica RH, zajedno se neće približiti popularnosti Ante Pavelića u hrvatskoj naciji, a napose u hrvatskoj dijaspori. Ispada kako je KGK izbacila Titovu bistu na Pantovčaku da bi mogla jednako odbaciti Antu Pavelića. Koja pobjednička strana? Ne da smo samo poraženi, nego je nad nama proveden genocid. Do kada ćemo poslušno ulaziti u protuhrvatske okvire?

Zemlja špijuna i veleizdajnika

U filmu “Departed” Martina Scorsesea, imamo krtice policije u podzemlju, ali i krtice podzemlja u policiji. Svi svakoga špijuniraju. Bilo bi zgodno da su Miro Barešić i Ante Paradžik prije njihovog smaknuća od strane udbaša, eliminirali Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ali se to nije dogodilo. Prijevremeno upokojenje događalo se samo na hrvatskoj domoljubnoj strani. Svi su šefovi krtice, i to moramo imati na umu kada promatramo vrh RH iz 90-ih i opravdane rezerve Čička glede Franje Tuđmana. Objektivno gledano, general JNA glumatao je hrvatski osviještenu osobu, pjenio se u svojim nespretnim govorničkim istupima, a onda je kao predsjednik RH priskočio potpisati paradržavnu Republiku Srpsku u BiH, nakon što je isto odbio učiniti Krešimir Zubak, predstavnik Hrvata u BiH. Krtice su baš svi, kako u bivšim, tako i u današnjim vladajućim postavama. Sve bila je predstava za reokupaciju Hrvatske i privatizacijsku pljačku, koja je nezaustavljiva, koja se iznova pokreće sa svakom novom namjesničkom ekipom. Pljačka svih nas kroz otuđivanje banaka, prodaju Ine, “spašavanje” Agrokora, i more drugih veleizdaja. Čičak je ranih 90-ih pisao protiv Tuđmana, ali je posljednjih godina ublažio svoje kriterije. Znate, danas Čičak ulazi i izlazi iz zrakoplova u “Zračnoj luci Franjo Tuđman”. Pa se do Markuševca proveze “Alejom Gojka Šuška”.

Matrica “proleterske” diktature nije dopuštala nove parametre. Nacije poput Hrvata i Albanaca bile su zatočene u Čekaonici za rasno neopredijeljene. Vrijeme je zaustavljeno. Vlak bi došao i otišao, bez zaustavljanja. Kao da je dragi Bog 70-ih opčinio sve hrvatske Proljećare, od onih na vlasti do studentskih vođa i značajnijih aktivista tadašnjeg Studentskog štrajka. Svi su prihvatili osudu ili pasiviziranje kao nekakvo olakšanje, što je odredilo ostatak njihovog života, kao što je jednako obojilo njihovo političko “buđenje” u 90-tim. Tih nevjerojatnih 70-ih, svi su protagonisti na hrvatskoj strani skoro radosno prihvatili zatvor, kućni pritvor, ili društvenu izolaciju. Osobno sam bio uvrijeđen kada policija nije došla po mene. Glavni “hrvatski separatist” iz 70-ih Savka Dapčević Kučar ranih 90-ih vodila je “Narodnu koaliciju” tako da se ne vrati na vlast, da bi na kraju HNS predala protuhrvatskoj klapi. Dražen Budiša napustio je pokaznu Vladu demokratskog jedinstva svojom voljom. Kada je 2000. ponovno ugrabio komad vlasti, nije znao što s njom započeti, pa se upustio u novu praznu bitku za Pantovčak, gdje je mogao računati na manje ovlasti i manje vlasti. Daj mi ključeve! – vikao je u lice Vladi Gotovcu, a onda vrata otključao – Partiji i Udbi! Čičak se uvijek gurao u prve redove, ali da ne vlada. Nije se Juga niti raspala, a on je preuzeo HSS. A onda se prestravio da će doći na vlast. Da će voditi državu. Što je vama Hrvati? Pa, ja sam registrirani državni neprijatelj! Izaći na prve višestranačke izbore kao šef stranke hrvatskog mučenika Stjepana Radića, i ne dobiti više od tri zastupnika, to je alkemičarska umjetnost pretvaranja zlata u olovo.

Okamenjena Crkva u Hrvata

“Bio sam vjernik i danas sam, no ne idem više redovito na Svetu misu… Iritiraju me ti isprazni verbalizmi i teološki narcizmi. Kada ne čujem nešto sadržajno, to je za mene gubitak vremena.” – svi idu na misu da se pomole, a Čičku je misa nadomjestak za dokumentarni program. “U moje vrijeme središte crkve kao duhovnosti bila je euharistija. Crkva je odustala od tog koncilskog duha i danas su opet važnije pučke pobožnosti i masovke od euharistije.” – poji nam Čičak, koji bi morao voditi računa da ostane konzistentan na razini svog cjelokupnog političkog djelovanja. Zašto maspokovca najedanput smetaju masovke? Što mu je ta zagonetna euharistija? Razlamanje kruha? Komunizam? “Nažalost, naša Crkva je okamenjena, ona nije samo konzervativna, ona je konzervirajuća. Ona se vratila u baroknu raskoš, koja iritira. To nije Crkva siromašnih i potrebitih, o kojima govori papa Franjo. U Katedrali nisam bio više od 20 godina.” Nekako se Čičkov prosvjed protiv lažnih kristjana nesretno vremenski podudara s neukusnim napadima na bolesnog kardinala Josipa Bozanića, koji je ipak ukazao na grijeh struktura. Naime, u svojoj Facebook poveznici na vijest da je kardinal Bozanić završio u bolnici, Antifašistički vjesnik stavio je tekst “Umri Josipe tito možeš”. SDP-ov bivši saborski zastupnik Damir Tomić komentirao je: “Neće grom u koprive”. Među komentarima nalazimo “Što prije to bolje” i “Da nije tumor? Bio bi to jedinstven slučaj da je tumor dobio čovjeka umjesto obrnuto”. Sve je zasolio Britanac Paul Stubbs na engleskom: “Die you evil S of B” – umri zli kurvin sine! Stubbs je savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Na žalost takvih, kardinal Bozanić je uskrsnuo, baš na Veliku Gospu, u Mariji Bistrici. Ignorirao je razjarenu protuhrvatsku i protukatoličku svjetinu. “Molimo se za naše poljoprivrednike, za zaštitu proizvođača i potrošača, za hrabrost i ustrajnost odgovornih da zaštite malog hrvatskog čovjeka od nemilosrdnog nasilja diktature tržišta” – sadržajno se oglasio Bozanić.

Nije sve u pobuni 1971. bilo idilično, kako nam na trenutke sugerira Čičak. Imali smo previše molitve, a premalo križarskih ratova. Kad podvučemo crtu, vidljivo je da nitko te godine nije položio život za Hrvate i Hrvatsku. Plamena propovijed 1, pa naručena i žešća 2, pa ispovijed 4, dok Tito nije shvatio da ima posla s pričalicama i bleferima. Tito je nasušno trebao vanjske i nutarnje neprijatelje, a okolo su bile tetkice. Najžešća pojava 1971. bio je “molitveni Čičak”. Skupina studenata išla je kod tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića s zamolbom da takvog Čička povuče sa scene, jer je zbog Čička komunistička propaganda studentski pokret prozvala kao klerofašistički. Navodno je Čičak odbio da se povuče, a mnogima bi danas bilo drago čuti što ima za reći na tu temu. U svome intervjuu Jutarnjem listu, Čičak govori o “izražavanju nacionalnih osjećaja bez stigmatizacije za ustaštvo”, što je poželjno ali u ovoj SRH/RH nedopustivo. Isti je “Čičak iz crkvenih zborova i crkvenih skupina” stigmatiziran kao klerofašista, preko njega i studentski pokret. Jugoslavenske tajne službe duboko su se infiltrirale i u Crkvu u Hrvata. Nije Kuharić 90-ih bio sretan samo zbog raspada Jugoslavije i “uspostave Hrvatske bez kapi prolivene krvi”, kako se ponadao, nego se veselio pomirenju unutar nacije i vjere, koje je policijske i partijske doušnike u redovima Crkve u Hrvata “društveno” integriralo u kristjansko stado. A takvo pomirenje je zapravo negiranje Isusa i njegove poruke praštanja. Isus nikada nije niti pomislio da mu njegovi dželati trebaju nešto oprostiti. Nismo im samo oprostili – oni vladaju! Oni razapinju!

Biskup i general u partiji šaha

Ivan Zvonimir se ranih 90-ih u “Slobodnom tjedniku” znao oštro zalijepiti na vrh države, toliko da je “Tuđman bjesnio”. Prema samom Čičku, Tuđman je bio autoritarna osoba i naprosto nije podnosio kritiku. Čičak drži da ga Tuđman nije volio i zato što “do tada u narodu nije imao takvo ime kao što smo ga imali ja, Budiša, Veselica, Đodan, …” Tadašnji šef policije Perica Jurić intervenirao je kod Marinka Božića, glede Čičkovih komentara u Slobodnom tjedniku, pa je Čičak ponovno ušao u egzistencijalne probleme. “Franjo Tuđman bio je projekt stare partijske garniture, na čelu s Mikom Špiljkom” – kaže nam danas Ivan Zvonimir. “Cijena je bila da se ne diraju stare partijske strukture, što je danas više nego jasno.” Ali, koliko je narcizam Tuđmanovog tipa izjedao sve glavne hrvatske Proljećare? Znate, nisu se studentski i partijski lideri naguravali s policijom na studentskim okupljanjima i na demonstracijama na Jelačić placu. Sve te domoljube odbacili su i glavni Proljećari, pa se tako dogodilo da Dražen Budiša 2000. na vlast dovede udbaše i partijaše, dijeleći im i one pozicije iz svoje kote. Formalno pod okriljem Dražena Budiše, u čistkama su odstranjeni Proljećari! Budiša zbog toga nije nikada od nacije zatražio oprost. Možda sve to nije razumio? O tome se nikada nije očitovao niti Čičak, barem na razini ljudskih prava. Otprilike: sve smo proizveli mi, studentske vođe, a ostali su bili kulisa. I Čičak se na kraju družio sa svojim bivšim neprijateljima.

Kao što ste razumjeli ili već znali, Čičak se ranih 90-ih angažirao na obnovi HSS-a. Nakon prvih izbora, “Tuđman me pozvao na razgovor u središnjicu HDZ-a, na Becićeve stube, i ponudio mi je ministarsko mjesto koje želim, no rekao samu mu kako me to ne zanima, jer nisam tip za ministra. U vrijeme rađanja demokracije(?) kardinal Kuharić i Živko Kustić i drugi u vrhu Crkve bili su žestoko protiv osnivanja demokršćanske stranke; pozicija i politika Crkve bila je uglavnom podrška HDZ-u. Na sceni je bila, što bi rekao Halil Đubran, pogubna partija šaha koju igraju biskup i general. Na sceni je bio veliki poremećaj odnosa vrijednosti. Na oltaru je prevladavao totem države umjesto raspetog Krista. Bog je vrednota a ne vrijednost. Država i nacija su samo prolazne vrijednosti i njih se nikad ne smije podizati na razinu oltara… Kada državu utemeljiš na nemoralnim zasadama, ona je i danas takva.” Sve to dobro zvuči, a Čičak je ipak pogriješio. Da je prihvatio ministarsku poziciju, mogao je mnoge HSS-ovce i mnoge Proljećare zaposliti u državnoj upravi, i tako započeti usađivanje HSS-a i domoljuba u novu državu, koja je proklamirana kao radićevska i starčevićanska.

 

PROLJEĆARI I /ILI DOUŠNICIObavještajno provaljena i povaljena SRH/RH

Dražena Budišu je nakon pržuna zaposlio Stipe Šuvar, republički sekretar za kulturu, isti onaj Šuvar koji je 1989. postao predsjednik CK SKJ. Pamtimo ga po najavi da će reći “popu pop, a bobu bob”, a onda je pred Slobodanom Miloševićem naglo zanijemio. Budiša je dobio posao u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Na poziv Slavka Goldsteina, Budiša 1989. ulazi u HSLS. A Ivana Zvonimira Čička je nakon zatvora zaposlio Slavko Goldstein, kao prodavača knjiga. Jedan jugoslavenski milicajac, izbačen s posla zbog kriminala, napisao je radnju po kojoj su svi glavni protagonisti 1971. bili doušnici, osim jednoga, kako reče. Kako su sudionici lažnog državotvornog pokreta iz 1991. bili ljubomorni na Proljećare, isti milicajac napredovao je u strukturama RH, i dogurao do načelnika SIS-a. Kod svakog Proljećara spašavala ga teza da samo jedan Proljećar nije bio udbaš, baš onaj s kojim bi o tome razgovarao. Osobno sam dobio priliku kompromitirati Čička nakon Bljeska, kada mi je predočena krivotvorina o Čičku kao suradniku KOS-a. Zapitao sam se zašto bi neki oficirčina u nekoj vukojebini Krajine angažirao Čička? Zanimljivo, dokumentacija je “podgrijavana” nekoliko dana u prostorijama Vojne policije, baš kod autora radnje o Proljećarima – doušnicima. A naivnom Čičku tih su dana glumili prijatelje isti oni koji su ga pokušavali kompromitirati.

Žarko Puhovski je nakon uhićenja studentskih vođa bio svjedok optužbe. Ako su 1971. Puhovski i Čičak bili na suprotnim stranama, kako to da su se našli u istoj zadaći kompromitiranja Oluje, kada su sve kuće, štale, kokošinjce, strehe i zemunice proglasili srpskim vilama, uključujući i spaljene hrvatske objekte, koje su zapalili Srbi. Je, pogriješili smo, pravdaju se obojica, onako kako se danas pravdaju autori jasenovačkih krivotvorina. Nije to samo glupa statistička pogreška – njihova “istina” otišla je u svijet, i ostala na brojnim internetskim portalima kao vjerodostojno svjedočanstvo. Što su Čičak i Puhovski učinili da se krivotvorina ispravi?

Čičak nikada nije poželio vidjeti svoj dosje iz komunizma. Kao što reče, praćen je već kao srednjoškolac, u sklopu akcije razbijanja crkvenih zborova i crkvenih skupina, tadašnjih molitvenih zajednica. Spominje kako je njegov prijatelj odvjetnik Lav Žnidarić, brat Anke Berus, robijao tri godine kao šef crkvene organizacije Križarsko bratstvo. Nesalomljivi Žnidarić branio je studente i članove Matice hrvatske. Četiri puta je osobno doživio premetačinu stana i četiri puta završio u zatvoru. Kada je Žnidarić pogledao svoj dosje i tako saznao tko ga prisluškivao, bio je time šokiran, naprosto pregažen. Čička je savjetovao da nikada u životu ne pogleda svoj dosje iz bivše države. Žnidarić je ubrzo nakon toga umro. Kao da mu je netko izbrisao njegov život, kakvim ga doživljavao. Čega se boji Čičak? Da je Budiša imao zadaću da ga prati?

 

FORENZIKA VELEIZDAJETko je bio udbaš, a tko je ubijen od Udbe?

Zašto je ubijen samo Ante Paradžik? Jeli to taj jedini Proljećar koji nije radio za Udbu, kojega izdvaja spomenuti milicajac, danas magistar ekonomije. Budiša je pogriješio kada je krenuo Tuđmanovim putem. Okružio se udbašima, koji su 2000. pohvatali pozicije, a onda od Budiše napravili cirkus. Sve je nesretno krenulo 90-ih, kada je Gojko Šušak uvaljao Budiši svoga igrača, da Budišu voda po Bosni i pravi cirkus od njega. Na našu nesreću, taj je Lijevnjak (lijevi Livnjak) bio slabog vida, skoro slijep, pa je na jednom od svojih lutanja u BiH skrenuo na muslimansku kontrolnu točku i kod njih završio na ispovijedi. Tih nekoliko rečenica možete uzeti kao uvod u knjigu “Urota Blaškić” Jasne Babić, o takozvanoj “Zavjereničkoj skupini iz Sesvetskog Kraljevca”, u kojoj su protagonisti spomenuti Lijevnjak, pa Ante Nobilo i Budišini “liberali”, uključujući Đurđu Adlešić i Jozu Radoša, a jedan krak te hobotnice dohvatio je i Čička. Tone povjerljive dokumentacije otišle su u Haag godinama prije povratka Stipe Mesića na vlast. Naime, pod izgovorom brige za optuženog kuma Tihomira Blaškića, Lijevnjak je otuđio nekoliko kopija povjerljive dokumentacije SIS-a. Dvije kopije pronađene su u kući u kojoj je taj Lijevnjak živio, u Sesvetskom Kraljevcu, a treća kopija propuštena je na njenom putu za Haag. I vuk sit, i koza cijela. I uspješan načelnik SIS-a, i uspjela zavjera. Ne samo Partija, isti su zavjerenici pomogli Stipi Mesiću da na predsjedničkim izborima porazi njihovog formalnog mentora Dražena Budišu. Kada pod okriljem Budiše Đurđa Adlešić dolazi na čelo Saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Jozo Radoš postaje ministar Obrane, njegov pomoćnik postaje bivši SUP-ovac iz Križevaca, a na poziciju načelnika SIS-a dolazi bivši pripadnik karlovačke Udbe, dok Radošev kabinet vodi spomenuti Lijevnjak. Domoljubi su naglavačke izbačeni iz SIS-a. Pod objedom da su kriminalci, tako da su osramoćeni i u svojim obiteljima i kod svojih prijatelja, i među braniteljima, i u hrvatskoj Javnosti, a stvarni kriminalci zadržani su u SIS-u, pod izgovorom da imaju korisne kontakte u podzemlju. Uskoro su zavjerenici prodali novinstvu transkripte telefonskih razgovora Slobodana Miloševića, ali za tu veleizdaju nitko nije odgovarao. SRH je bila relativno ozbiljna okupacija, dok je pripadna tranzicijska RH istovremeno i tragičan cirkus.

 

IVAN ZVONIMIR ČIČAKHrvatsko Proljeće – ukratko

Da ne odete za Čičkom posve u stranu, ovdje ću spomenuti dva najvažnije referentna događaja: (1) Deseta sjednica CK SKH u siječnju 1970. Tada su Miloš Žanko i jugoslavenski unitarizam proglašeni opasnijim za stabilnost sustava od hrvatskog nacionalizma. (2) Tito je na partijskoj sjednici u Karađorđevu 1. prosinca 1971. proveo sječu hrvatskih komunističkih reformista. Između ta dva događaja, unitaristi su preko svoje doušničke mreže poticali hrvatske nacionaliste, odnosno hrvatske domoljube, što se 1971. razbuktalo u takozvano “hrvatsko Proljeće”. Vlastodršci su lako izašli na kraj s “pobunom”, ali su se ipak preračunali, jer su Hrvati kroz Proljeće prošli novo nacionalno buđenje.

“Revolucionarne” 1968. Čičak je na Filozofskom fakultetu izabran za potpredsjednika fakultetskog odbora Saveza studenata. Godine 1970. izabran je za prvog studenta prorektora. Drži da je studentski pokret inicijalno pokrenut u svezi pokušaja osporavanja njegovog izbora, od strane Partije, a javno su se kao glavni osporavatelji očitovali Slobodan Lang, Duško Čizmić Marović, Dag Strpić i cijela ekipa mladih koji su se tada prezentirali kao tripalovci. “Među nama je bilo i onih koji su bili članovi Partije, poput Ante Žužula i Ferde Bušića, bilo je dečki iz partizanskih obitelji, poput Jakova Šupe i Gorana Dodiga.” Ovdje ću napomenuti da osobno pamtim studentsko okupljanje 11. siječnja 1971. u studentskom domu u Šarengradskoj, kada je Ema Derosi istupila protiv studentskog vodstva, dok se u istom smislu histerično istakao Čizmić Marović, koji se nije dao maknuti s bine. Domaćin je bio Ante Paradžik, pokoj mu duši. U travnju 1971. na skupštini Saveza studenata Zagreba, Dražen Budiša izabran je za predsjednika. Studentski pokret, zajedno s ograncima Matice hrvatske, sve unutar formacijske prilagodbe Savke Dapčević Kučar, slio se u hrvatsko Proljeće. Kako to tvrdi Čičak, obilježavanje atentata na Stjepana Radića, u Studentskom centru, u subotu 21. lipnja 1971. godine, pokrenulo je lavinu. Početkom srpnja u Zagreb je došao Tito i na sastanku s republičkom partijskom vrhuškom “napao Stjepana Radića”. Navodno je Tito tada zatražio uhićenja studentskih vođa. Tito je u rujnu javno podržao Savku i Tripala.

Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Jure Bilić, Josip Vrhovac i društvo krenuli su protiv maspokovaca. Prema Čikovom kazivanju u Jutarnjem listu, u prosincu (zapravo u studenom) drugovi su iz svojih redova odstranili Marka Veselicu i Juru Šarića, onog Šarića koji je 1941. vodio prvi partizanski odred u Srbiji. Nekoliko dana kasnije, govori nam Čičak, 11 studentskih zavjernika okupilo se u prostorijama Studentskog lista i tamo donijelo odluku o studentskom štrajku. Štrajk je trajao od 22. studenog do 3. prosinca 1971. Čičak napominje da je dogovoreno da štrajk objavi Goran Dodig, jer je bio iz partizanske obitelji, što je Dodig učinio na zakazanom skupu u Studentskom centru, o saveznim amandmanima. Pokret je mogao obustaviti Slobodan Budak, ali to nije učinio. Vrhovni tužitelj, koji je kasnije hapsio studente bio je Milan Čačić Sivi, otac Radimira Čačića. Štrajk su podržali svi sveučilišni centri, osim dekana Stomatološkog fakulteta Ive Miše, jer je bio član Centralnog komiteta, ali je u kasnijim čistkama i on stradao. Zanimljivo je da Čičak nije čuo za pokušaj gušenja štrajka kroz studentski partijski ogranak PMF-a, kada je “objavu” prekida štrajka štitila postrojba JNA, pripravna u kamionima parkiranim na Marulićevom trgu. Ovdje ću napomenuti da je Tito pitao Savku Dapčević Kučar kontrolira li stanje, a ona je odgovorila potvrdno. “U redu, neka studenti obustave štrajk” – tražio je Tito. Savka je to od studentskog vodstva zatražila, ali pameti nije bilo. Tito, titoisti i sva ta jugoslavenska bagra snimili su kako tko diše i to bi bilo to. Kao što napominje Čičak, Tito je na Novu godinu izgovorio svoju čuvenu rečenicu: “Nema demokracije za neprijatelje socijalizma”. Zar se to u ovoj SRH/RH nije potvrdilo?

Tvrtko Dolić

net.croative

Podijeli objavu

Odgovori