Podijeli objavu

Od trenutka kada su bivši pripadnici HOS-a postavili spomen-ploču poginulim suborcima u Jasenovcu, objavljen je veći broj izjava političara i komentara novinara koji su se pozivali na legitimitet vojnih postrojbi HOS-a u Domovinskom ratu, predstavljajući te vojne jedinice kao postrojbe čiji značaj i sudjelovanje u obrani Hrvatske ima jednaku vrijednost i status, poput svih ostalih borbenih postrojbi Hrvatske vojske.

I što se tiče hrvatskih branitelja, tu dileme nema. Bojovnici HOS-a zaslužuju poštovanje i pijetet cijele zemlje. Ali, o surovoj istini odnosa Hrvatske prema stranačkoj vojsci Hrvatske stranke prava tijekom ranih devedesetih nitko više ne progovara niti riječi. Nije li pomalo licemjerno da pojedinci iz HDZ-a govore o legitimitetu HOS-a, kada se dobro zna kako su tadašnji lideri tog istog HDZ-a odgovorni za raspuštanje ove vojske, pa i fizičku likvidaciju njezinih najistaknutijih pripadnika?

Kao što mi je sam umirovljeni pripadnik jedne gardijske brigade svojedobno priznao – HOS-ovci su bili topovsko meso. „Kada se trebalo ići negdje ginuti, onda bi ovi s vrha javili da se pošalju HOS-ovci“, bile su njegove riječi. Naravno, svi su se branitelji hrabro borili za Hrvatsku, ali je dojam veterana tog vremena, kako je vrhovna komanda manje cijenila živote pripadnika HOS-a od regularne vojske, odnosno, ZNG-a (Zbora narodne garde).

Dužni smo se sjetiti i ubojstva Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i mnogih drugih. Svi su oni pali kao žrtve politike hrvatske države. Ako je u Hrvatskoj ikada postojalo nešto slično građanskom ratu, onda je to bio sukob države, ili konkretno vrha HDZ-a s HSP-om i njegovom stranačkom vojskom. U tim prvim ratnim godinama utjecaj bivših agenata „Udbe“ poput Manolića i Perkovića bio je presudan za brutalan obračun s hrvatskim braniteljima i političarima poput Dobroslava Parage koji nisu vjerovali u pomirbu ustaša i partizana te su imali drugačiju viziju hrvatske budućnosti. Granica na Drini bila je njihov politički i vojni cilj, a kako se nisu htjeli odmah politički i vojno integrirati u HDZ i regularnu Hrvatsku vojsku, proglašeni su državnih neprijateljima, pa i izdajicama.

Dobroslava Paragu pokušali su ubiti više puta. U nedjelju 1. ožujka 1992. eksplozija je odnijela živote Vlade Kneževića, Ivice Bošnjaka i Darka Rušanca. Toga dana Dobroslav Paraga bio je u posjetu Vinkovcima, a teroristi koji su nastupali u ime države i politike raznijeli su stožer HOS-a u zrak jer su očekivali kako će se u tom trenutku i sam Paraga tamo naći. Na Paraginu sreću, on je u tom trenutku još bio zadržan na sastanku u hotelu „Slavonija.“ Također, osam pripadnika HOS-a je ranjeno, od čega trojica teško te su ostali trajni invalidi.

I legendarni zapovjednik HOS-a Stojan Vujnović zvan Srbin poginuo je pod iznimno sumnjivim okolnostima. Vujnović je 11. rujna 1992. krenuo kombijem u kratak posjet kući i kod mjesta Grebnice dvije osobe u maskirnim odorama ispalile su na vozilo nekoliko tromblonskih mina. Vujnović je ubijen na mjestu, a njegova suputnica Lenka Perić je ranjena. Uspjela je doći do obližnjih položaja HOS-a kod Lijeskovca i ispričati borcima što se dogodilo. HOS-ovci su došli do kombija, ali ubojice nisu otkriveni.

Lenka je u pratnji HOS-ovaca prevezena u Đakovo u bolnicu te je kasnije nestala. Vujnović je nekoliko dana kasnije pokopan u rodnom mjestu. HOS-ovci su iznijeli teoriju da je Vujnović ubijen od strane HVO-a, no to nije potvrđeno.

Ako zbrojimo sve likvidirane pripadnike HOS-a, kao i one koji su svjesno poslani u unaprijed izgubljene akcije da poginu, onda možemo zaključiti kako je hrvatska država ubila više pripadnika HOS-a nego četnici. Zbog toga se ne treba čuditi kada Plenković i Božinović ispune zahtjev Pupovca i HNS-a. Jer, ako vrh HDZ-a iz onog vremena nije držao do živih HOS-ovaca, zašto bi ovaj današnji HDZ držao do mrtvih?

dnevno.hr

Podijeli objavu