Podijeli objavu

On je postao i bog otac i vrhovni poglavar i glavni baja. KRALJ SIROTIŠTA u zemlji u kojoj je NAROD SVIKAO DA ŽIVI NA PREPAD I NA BRZAKA. Zemlji u kojoj dobro žive samo “VISOKOUMNI” POLITIČARI I BESTIDNI ČANKOLIZI.

Nakon toliko halabuke, prijetnji, opšteg mobilisanja opozicije, medijske frke… bio je dovoljan jedan razgovor u palati predsjednika, da novi simbol u borbi protiv vlasti poklekne.

Ostalo je samo da to potvrdi hrpa poslušnih dupelizaca i klimoglavaca, pa da pohranimo i tog Šnjegotu u folder zaboravljenih i prežvakanih tema. 

Naime, prošlo je pet dana od zahtjeva predsjednika RS Milorada Dodika za smjenom glavnog revizora Duška Šnjegote. Dovoljno da opozicionari, razni borci za istinu i pravdu, te svi oni koji su podigli graju i bunu zaborave na taj dan, na “je suis Šnjegota”, “pobićemo se”, “Šnjegota neće pasti” i sve što se tada govorilo i obećavalo.

Inače sve je počelo kad je Glavni revizor otkrio u izvještaju o izvršenju budžeta deficit od 175 miliona, te nelegalne poteze i laži Vlade. Nakon toga Dodik traži ostavku Šnjegote i prijeti smjenom. Glavni revizor ignoriše prijetnje i pritiske, da bi nakin odlaska na “saslušanje”  kod Dodika Šnjegota posustao i podnio ostavku.

Ovim je Milorad Dodik samo pokazao kako se po kratkom postupku rješava onih koji dirnu u režim. Šah mat u tri poteza.

Začepio usta svima i opet pokazao ko je glavni baja. 

A kako smo se samo upecali neki dan. Kao i svaki put kad smo osjetili tračak nade da među Dodikovim postoji neko ko smije i može da se suprostavi Dodiku. Kao klenovi smo se upecali kad smo opet pomislili da uopšte postoji neko ko smije izaći na crtu Dodiku, a da ne prođe, najblaže rečeno kao bos po trnju. Ili se provoza u gepeku, a neki će reći ostane bez nogu ili života.

Opet smo pomislili da ima neko u RS, pa taman da je i crni đavo, ko smije, može i hoće mimo Dodika. Naravno, tu ne računamo ove što sebe nazivaju opozicijom, jer oni već odavno igraju ulogu lijevog smetala.

Ali na kraju, opet smo se prevarili. 

Jer, nema tog ko će sam pokrenuti borbu protiv vlasti, a posebno ne u vlasti. Nema tog luđaka koji će jurišati na vjetrenječe, dok mi samo posmatramo još jednu budalu, kao u kakvom rijalitiju, koja baca svoj život niz vodu. Nije niko lud da se zamjeri Dodiku, da se u vaše ime sam bori za bolje sutra.

Toliko lud nije ni Šnjegota. Možda jeste tek malo, da radi svoj posao kako treba, ali za više…Ucjene, pritisci i prijetnje kojima raspolaže Dodik i brutalnost obračuna vlasti sa neistomišljenicima previše su za jednog čovjeka.

Ipak, nije da je sve ovo bilo uzaludno. Na kraju, svaka priča mora da ima neku poruku, kako god da se završila, pa tako i ova. A glavna pouka ove priče je:

“REPUBLIKO SRPSKA, DOBILA SI KRALJA! ZVANIČNO”    

Ono što je glavni revizor RS uspio da dokaže i pokaže, osim ogromne razlike u stvarnom i od Vlade prikazanom deficitu u budžetu, jeste da demokratija i parlamentarizam ne idu ruku pod ruku sa Republikom Srpskom. On je otvorio oči i onima koji su još uvijek žmirili. Njegov slučaj je jasno pokazao: Ovdje je jedan čovjek vlast – izvršna, sudska, zakonodavna.

On sudi, presuđuje i izvršava. Radi šta hoće, kad hoće i kako hoće. I na to nas stalno podsjeća. On je ovdašnji diktator i autokrata. Gospodar života.

On je naš kralj!

Kralj vlastite prćije koju zovemo Republika. U kojoj je on i bog otac i vrhovni poglavar i glavni baja. Monarh u zemlji obespravljenih, potlačenih, odbačenih.

Zemlji u kojoj je narod svikao da živi na prepad i na brzaka. Zemlji u kojoj dobro žive samo “visokoumni” političari i bestidni čankolizi.

U kojoj se preživljava sa 3 marke dnevno. U kojoj preko 20 odsto djece živi u siromaštvu. Iz koje je samo u dvije godine pobjeglo 100.000 ljudi. Koja svakim danom sve više odumire. Kojoj prijeti demografski nestanak kroz 30 godina. U kojoj je zdravstveni sistem pred kolapsom, a osiguranje koverta sa kešom. U kojoj se gase fabrike. U kojoj se grade samo vile tajkuna i njihovih prijatelja iz vlasti. U kojoj nema mjesta za drugačije. U kojoj najsiromašniji po dvije godine čekaju na najbjediniju pomoć, zakonom zagarantovanu. U kojoj se mladima nudi ulica. U kojoj ti posao zavisi od partijske knjižice i krvne slike. U kojoj penzioneri žive na hljebu i mlijeku. U kojoj su obrazovanje i kultura u rukama političkih podobnika. U kojoj je stopa nezaposlenosti 36 odsto. U kojoj skoro pola radnika prima minimalac. U kojoj presuđeni kriminalci slobodno šetaju ulicama.

U zemlji koja grca u dugovima, čiji sistem se raspada. Koja opstaje zahvaljujući stranim donacijama i kreditima, a u kojoj su glavni problemi strani plaćenici. U kojoj je pravda odavno postala nepoznata, a budućnost ofarbana u samo jednu boju, crnu.

U ovakvoj zemlji caruje Dodik, despot od čemera. Kralj malog sirotišta koje samo što se ne raspadne na dijelove. A opet, ponaša se kao da je na čelu moćne imperije.

I može mu se.

Može mu se dok god poslušni kmetovi budu gledali kako ih kralj gazi jednog po jednog čekajući nekog mesiju da im padne sa neba.

 

P. S. Opozicija bi bar mogla da podnese inicijativu za izmjenu imena entiteta, jer besmisleno je zavti svoju zemlju republikom, a živjeti u monarhiji.

buka

Podijeli objavu