Podijeli objavu

Pronaći kadrove. Osigurati im školovanje. Pripremiti ih za posao. Ulagati u njih. Čuvati sposobne. Dati im priliku da uspiju. Pomoći im. Tražiti načina kako osigurati njihovo napredovanje.

Ovo se odnosi na razvijene države i njihov sustav obrazovanje. Koji oblik ovoga ima najviše uspjeha? Reklo bi se sve zajedno. Jer jedno bez drugoga ne može funkcionirati. Što više ulažu u njih zemlja postaje bogatijom. Ekonomski neovisnom. Oni to znaju. Itekako su svjesni toga.

Zbog toga se smatraju jednom od najneovisnijih zemalja. Njihovi „mozgovi“ ostaju tamo gdje im je pružena prilika. Ona ista koje kod nas nema. Omogućivši im školovanje  i daljnje razvijanje ljudi ostaju. Jer im je dobro. Njihov život je ispunjen. Poslije mukotrpnog školovanja dolazi primjerena nagrada.

Perspektivne  zemlje traže znanje. Toliko podcijenjeno kod nas, a u njih se plaća suhim zlatom. Zbog toga sve države žele zadržati obrazovane ljude i omogućiti im najbolje uvjete za rad. Jedino s njima mogu postići i nastaviti napredovati. Nova znanja traže nove načine kako poboljšati postojeće stanje. Tu i dolazi do razvoja. Onoga istoga koji nama nedostaje. Zašto nam nedostaje? Zbog toga što nemamo razvijenu mrežu organizacije koja će mlade ljude uputiti kako postojeća znanja pretvoriti u praksu. Primijeniti resurse u dobit. Takvu dobit koju ništa neće moći prestići. Ostvarivu jedino smanjenjem korupcije na fakultetima. Znanje u kojem god obliku bilo ono ostaje. Trud se isplati, jer svaka naučena cjelina dovodi osobu bliže ka’ stručnosti u svome poslu. Čovjeku se može uzeti sve osim znanja. Ono je neprocjenjivo. Kada to shvatimo biti će nam prekasno za djelovanje. Jer znate što? Ti isti ljudi će se iseliti. Tražiti će svoju sreću u razvijenim zemljama koje će jedva dočekati da ih prime. Njima znanje treba i vrjednuju ga. Za njih je to prijeko potrebno ako žele rasti kao država. Ako žele poboljšati svoj standard. Takve ljude dočekuju raširenih ruka. Ne odbacuju ih kako to biva kod nas. Ne podmeću im nogu.

Treba se zapitati kako je to u očima svih onih koji se nalaze u ovakvoj situaciji. Isti oni koji gledaju kako se kupuju ispiti. Kako netko prolazi bez imalo truda. Bez ambicija. Bez znanja o onome što su zapravo završili. Nije ih briga. Oni su svoj cilj ispunili. Dobiti će diplomu koja je napisana isto kao kod onoga što je zasluženo stekao. Sjajiti će istim sjajem. Ali neće jednako vrijediti. Barem ne u stvarnom životu. Poštovanje kolega se teško stječe. I ono raste ili se smanjuje iz godine u godinu. Nema „laganih“ fakulteta. Svi koji tako govore obično ili padnu godinu ili traže veze kada to „lagano“ ne mogu završiti. Ako se kvota upisa pri svakome fakultetu pet puta poveća nisu krivi studenti već uprava fakulteta kojima je samo bitno da se plati, a to što većina njih neće moći konkurirati na tržištu rada, nema veze. Svi vas ionako gledaju kao novac. Da ne upotrijebim izraz dolar. On ipak više vrijedi u Americi.

Dok nečije znanje neko drugi plaća veoma visoko i cijeni svakoga tko ga posjeduje, ovdje s istim znanjem možete izvisiti. Posao u struci je nešto što je ravno čudu. I to ako imate sreće. Našu mladež dobiva netko tko će ih smatrati dovoljno sposobnim da im pokrene državu. Ta ista Amerika ljubomorno čuva svoje stručnjake. Ne da ih nikome. I trudi se zadržati ih. Nudi im ono što žele i daju sve što hoće. Njima su bitni. Ti isti kvalificirani ljudi koji imaju znanje. Znanje koje pokreće svijet. Od kojega ljudi žive i privrjeđuju društvu. Čine ga boljim i kvalitetnijim. Stvaraju šanse. Promiču obrazovanje. Bude svijest i čine nešto drugačije. Nešto od čega smo mi jako daleko, a imamo sve potrebno da bi mogli biti čak i bolji. Ipak se to bolje negdje izgubilo. A budućnost je još neizvjesna. Kao i školovanje. Kao i obrazovanje. Ameriko, dokle god imaš znanje imaš moć u svojim rukama. Tu istu koja je nama toliko nedostižna, a blizu je i moguća je. Samo da je ne shvatimo prekasno.

Malac

Podijeli objavu

Odgovori