Podijeli objavu

Reklo bi se ništa neobično, sastala se tri državnika na trilateralnom sastanku i razgovarali su o političkim i gospodarskim odnosima svojih država.

Međutim, ta i takva diplomatska trilaterala je u svemu neobična, jer uz dva legitimna predstavnika država bila je jedna trećina predsjedničkog tima Bosne i Hercegovine. Kada tome dodamo da mu se, to jest gospodinu Bakiru Izetbegoviću, osporava legitimitet predstavljanja države od strane gospode Ivanića i Čovića, pa još Dodika i Ćavare,moramo se zapitati koga je to Izetbegović predstavljao i u kojoj namjeri.Treba li dodati ovoj primjedbi da on nije lider ni jedinstvenog, cjelovitog (bošnjačkog) naroda u našoj državi,predstavnik da, ali znamo kako i zašto.

Kakav god bio cilj sastanka, moramo najprije progovoriti, dati svoj komentar na trenutni status države Turske kroz prizmu makropolitičkih događanja. Naime, riječ je o nesporno velikoj i bogatoj državi, državi na dva kontinenta sa zanimljivom prošlošću.Prošlost joj je svakako neslavna kada se podsjećamo na vremena osvajačkih pohoda, upravo po Srbiji, BiH, cijelom jugoistočnom djelu Europe.

Sadašnji trenutak državu Tursku oslikava kao članicu Ujedinjenih naroda, članicu NATO saveza. U Ujedinjenim narodima, kao instituciji, ne spada u one svjetske velesile koje imaju pravo veta na bilo koju odluku, a u NATO-u ima čudnu poziciju zbog neskrivenog vojnog koketiranja s Rusijom i načina sudjelovanja u Sirijskom ratu.

Tursko višegodišnje nastojanje da postane članica Europske unije i neuspjeh u tome, to jest odbijanje njenih želja od strane članica te zajednice, ne moramo niti komentirati.

Sve skupa s punim poštovanjem gospodarskog potencijala Turske i njenog, danas prijateljskog, naroda, ovaj čas se ta država ne može pojaviti kao bilo kakav vezujući element političkih odnosa u našem regionu ili ne kao netko tko može sudjelovati i donositi bitne odluke po isti.  Uz sve nabrojano, mi kao BiH, nikako ne smijemo zaboraviti da smo država naslonjeni na Daytonski mirovni sporazum, iz kojeg se izrodio i zakonski okvir kojeg doživljavamo kao Ustav. Znamo i koje su države potpisnice Daytona i s kojom težinom, a te spoznaje nameću logično pitanje;

Gdje je tu Turska?

Nigdje, osim ako držimo relevantnim Bakirevu izjavu da je rahmetli Alija Tayyipu u amanet ostavio Bosnu!?

Naravno, o obiteljskim relacijama Izetbegovićevih i Erdoganovih nemamo komentar, jer bi to bilo jako nepristojno,ali o državnim i državničkim relacijama BiH i Turske, o odnosu nekadašnjih, tada čelnih ljudi, poglavito poštovanog premijera Demirela i Alije Izetbegovića, kao čelnika bošnjačkog naroda, o tome bi se dalo razmisliti.

Voljeli bismo pročitati koji stenogram njihovih sastanaka, a sastajali su se; vjerojatno bi nam bilo jasnije zašto se rahmetli Alija u ratu odmakao od turskog, a primakao arapskom islamu.

Treba li reći, odavno je Bošnjacima uvrjeda nazvati ih poturicama, jer Bošnjaci su bili prije Turaka u BiH, pa nam taj amanet Alijin i nije uvjerljiv, iz Bakirovih usta!

Dodajmo, bez i malo namjere vrijeđanja identiteta bilo kojeg naroda, moramo reći, čistih turskih obitelji je u BiH manje nego židovskih, a eto Izrael nema namjere miješati se u državne i nacionalne odnose regiona.

Da su i samo gospodarska pitanja bila predmet razgovora tri državnika, opet to nije smjelo biti neusuglašeno na nivou trojnog predsjedništva BiH!

Očito, a vidljivo iz izjava gospodina Izetbegovića, dogovorili su se, pa neke političke rečenice zadiru puno dublje u temelje državnosti Bosne i Hercegovine od navodno usuglašene trase buduće auto ceste.

S oduševljenjem Izetbegović citira Vučića, kako je dao jasno jamstvo da Srbija više nikada neće dopustiti da bilo tko ugrozi integritet BiH, a evidentno takvu izjavu je morao blagosloviti gospodin Erdogan.

Lijepo, pa makar kući i neusuglašeno, Bakir Aleksandru oprosti Srebrenicu, Aleksandar Tayyipu u zaborav baci i nišku “Ćele kulu”,

Beogradski pašaluk, a o Kosovu, Kosovskoj bitci…Kosova se, i ovako i onako, Vučić odrekao.

Nema se što reći, pali su oprost i obećanja, što god još bilo, nebitno je, jer nam stvarno (mislimo na region) treba svježeg novca zdravih i dobronamjernih ulaganja.

Eto, jedino nam je Bakira žao, ono što bi on želio ni Erdoganu, ni Turskoj, ne pada na pamet, a i njemu će to njegov bošnjački narod izbiti iz glave.

Bakire, za suživot ne treba posrednik, treba želja i zdrav razum, a ti se time ne možeš pohvaliti.

 

piše, Franjo Cvitković

Podijeli objavu