Podijeli objavu

Srpski vladari koji su tu zemlju željeli okrenuti prema Zapadu nisu se nanosili glave na ramenu.

Prije točno 15 godina ubijen je Zoran Đinđić, dok je, stotinu godina ranije, u atentatu ubijen kralj Aleksandar Obrenović. Zoran Đinđić je postao premijer kaotične države kojom su vladale kriminalne skupine, iza kojih je stajala Miloševićeva Služba državne sigurnosti i Jedinica za specijalne namjene. Đinđić je 2002. proglasio godinom borbe protiv organiziranog kriminala. Famozni Zemunski klan, koji je “drmao” Srbijom, bio je odgovoran za više od 25 ubojstava. Kad je poznati mafijaš Ljubiša Buha Čume rekao da će svjedočiti o njihovim zločinima, među kojima su bili i ubojstvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića te atentat na Vuka Draškovića, bilo je jasno da postoji samo jedno pitanje: tko će koga…

– Znate, kada se nešto takvo desi u državi, u policiji bude kaos, ali srećom neka politička saznanja od ranije i neke pripreme za borbu protiv tzv. Zemunskog klana već su bili završeni. Poslije tog ubojstva, odmah prvog dana, pretpostavljalo se da su oni mogući izvršitelji – kaže Mile Novaković, koji je vodio istragu.

– Iste je večeri zasjedao Savjet za sigurnost, iznose se ti podaci, i policija i tužilaštvo su rekli: ‘Nema tko drugi biti nego oni’. Tada je odlučeno da se s tim izađe u javnost, da se izda potjernica. To je bio glavni udarac u rušenju Zemunskog klana i za otkrivanje ubojstva premijera – kaže Novaković.

– Oni ni u bunilu nisu očekivali da će reakcija države biti takva. Tijekom noći je izašla prva potjernica s desetak lica. Svi su oni na neki način bili uključeni u atentat na premijera. 
I danas i tada poteže se jednostavno pitanje, zašto to niste spriječili kada ste već to sve znali, ali to je već druga i vrlo opširna priča, ali jednostavno, nitko tada nije mogao ni pomisliti da bi se netko takav, jedna kriminalna grupa, mogao drznuti da ubije premijera, a bez ikakve ideje što će dalje, prenosi 24 sata. Očito im je ideja bila da će, ako sklone Đinđića, u zemlji doći do kaosa, da će na vlast doći neka druga politička opcija, druga politika koja će njima odgovarati – dodaje Novaković.

Kaže da bez podrške Miloševićeve Jedinice za specijalne operacije i njezina šefa Milorada Ulemeka Legije, atentat ne bi bio moguć, no politička pozadina zločina nije do kraja rastumačena.

– U ovih 15 godina bilo je tisuću pokušaja da se to objasni, ali ni jedna se nije pomakla dalje od istrage koju su napravili policija i tužilaštvo te koju je sud na kraju i potvrdio – kaže inspektor Novaković za 24sata pa dodaje:

 Zvezdan Jovanović, Milorad Ulemek Legija i drugi važni sudionici atentata su u zatvoru. Osuđeni su na 40 godina i ta se kazna ne može smanjiti. Kazneno djelo takve je naravi da ne može doći ni do kakve revizije i mislim da ne postoji nikakva nova politička struktura koja bi učinjila bilo kakvu reviziju u tom predmetu.

Nitko prije tog atentata nije mogao ni pomisliti da bi se jedna kriminalna grupa mogla drznuti da ubije premijera, bez ikakve ideje što će dalje. Očito im je ideja bila da će, ako sklone Đinđića, u zemlji doći do kaosa, da će na vlast doći neka druga politička opcija, druga politika koja će njima više odgovarati. Sumnje su obično išle prema nacionalističkom krugu Vojislava Koštunice, no one nisu dokazane. Politička je klima, opisuje inspektor, tad bila takva da je politička opcija oko Vojislava Koštunice sotonizirala Đinđića, proglasila ga je najvećim kriminalcem, švercerom cigareta…

– Doista su bile strahovite priče koje su širili, a koje su podgrijavale cijelu tu kriminalnu ideju da je sad trenutak. I oni su se odlučili da to bude taj trenutak. Spremali su se jedno mjesec, dva, našli pogodnu lokaciju i, na nesreću, uradili to što su uradili. Oni su imali kontakte s nekoliko političara, ali nitko od tih političara nije im sugerirao da bi nešto takvo mogla biti dobra ideja. Ali su oni zaključili da će im s tom nekom novom ekipom političara biti puno bolje.

Jedan od razloga za ubojstvo, otkriveno je tijekom istrage, bio je i taj da je Legija htio zaštititi svoju jedinicu jer se počelo govoriti o tome da će pola jedinice biti pritvoreno. Drugi dio je sukob u Zemunskom klanu između Ljubiše Buhe Čumete i ostatka. U periodu od nekoliko mjeseci bilo je mnogo prepiski od strane Čumeta koji se javno oglašavao kroz medije govoreći da on stoji iza mnogih otmica i ubojstava te da će, kad budu oformljeni specijalno tužilaštvo i sud, kao svjedok sve to pokrenuti. To je očito ubrzalo njihovu odluku… Kasnije su, nakon detaljne istrage, nakon ubojstva, uočeni razni propusti u funkcioniranju sigurnosti premijera, kaže nam naš sugovornik.

– Mnogo je i on tome pridonio jer se nije htio kriti, kao neki raniji političari. Nije htio nikakve parade niti zaštitne konvoje u pokušaju da se ponaša sasvim normalno. Eto, to ga je na kraju stajalo glave – objašnjava nam Mile Novaković.

Nakon atentata u Srbiji je provedena divovska akcija uhićenja kriminalaca “Sablja”. Za nekoliko dana privedeno je 10.000 ljudi. Uvedeno je izvanredno stanje. Bilo je jasno da je država u ratu s mafijom, a još do jučer nije se znalo gdje prestaje jedno, a počinje drugo. Zamjenik državnog tužitelja, Vojislav Šešelj, Milorad Ulemek, bili su dio države i dio mafije.

– Zemunski klan više ne postoji, on je raščišćen još tijekom akcije ‘Sablja’. Raznorazne grupe se pokušavaju nametnuti, ali takav klan kao što su oni bili više nemamo. Oni su u kratkom periodu, od svega nekoliko godina, izvršili 25 ubojstava, 30-ak otmica za koje su iznudili između 15-20 milijuna eura, reketarili sve žive koje su mogli… To je danas, u današnjim uvjetima, gotovo potpuno nemoguće – rekao nam nam policijski pukovnik Mile Novaković.

Ubojstvo premijera Zorana Đinđića paraliziralo je tadašnju Srbiju. Atentat na njezina najboljeg političara, jedinog koji je bio bezuvjetno za Zapad, ostavilo je posljedice koje se vide do danas.

Podijeli objavu