Podijeli objavu

Preživjesmo, hvala Bogu, još jedan Čovićev „naučni“ političko-predizborni skup. Na kome, usput, bijahu samo oni koji se s njim slažu. A zaobiđenima se, i javnosti dakako, objasni da se u Neumu ne održava političko, nego naučno sijelo. Pa onda ispade, naučnoj zajednici pripadaju gospoda Krišto i Čolak – i masa drugih, od njih naučno još „potkovanijih“ – a ne daj Bože ljudi nauke, prepoznatljivi i u BiH i izvan nje, Franjo Topić, Marinko Pejić, Mile Babić, Ivan Šarčević, pa i, da se ne trpam, moja malenkost. Jer eto, mi smo dio političkog, a Čović, Krišto, Čolak, Šitarski, valjda se neki od „naučnika“ i tako zove, njima slični, koje li ironije, „planetarno prepoznatljiva“ imena iz svijeta nauke.

Pretpostavimo, međutim, da je to nevažan detalj – i da su naučne reference osigurane i s onima koji se na moru nađoše. Ali, šta je predmet njihova neumskog bavljenja? Nauka? Ma, dajte molim vas! Ni u ludilu! Jer, Čović je, kao i prije godinu dana, unaprijed sve izdefinsao. To je, uostalom – a da je čovjek nauke, takav luksuz ni u snu si ne bi dopustio – i javno, ako ga mediji dobro prenesoše, priznao. Neumskom „naučnom skupu“, pročitah, on naloži da završiti ne može bez zaključaka – kako BiH organizovati, u kome pravcu njen Izborni zakon mijenjati, da ne nastavljam – koji njegov, i interes njegova političkog klana, nameću kao opštehrvatski. I stoga zaključci s neumskog skupa nikome ozbiljnuom ni ne znače mnogo. Uz dodatak, dakako, da je s tom istom naukom na „per tu“, i gospodin Čović bi znao barem toliko da ona, nauka, i zaključci mase, objedinjeni u jedno – o tome pisah i prije godinu dana – nisu pojmovi koji i na koji način koreliraju.

Ali, nije problem samo što je sa naukom u zavadi lider HDZ. Politika ga je, priznao ili ne, s principima naukei odavna posvađala. Ali, neumskim skupom na podvođenje pod uniasonost pristaju i oni koji nastupaju u ime naučne zajednice – u ime akademija, sveučilišta, pa i pojedinci koji u nauci jesu prepoznatljivi – i koji na prostituciju s politikom, i zbog politike dakako, pa što košta da košta, ne bi smjeli pristajati. Ovako, ta činjenica samo svjedoči u kakvom smo jadu i što se nauke kao služavke politike tiče.

Ignorišimo, međutim, i to – i vratimo se onom što prvi hadezeov „naučnik“ zbori. Koji, za početak, da bi ostvario vlastiti politički cilj, ne preza ni od najbizarnijih laži. Jednu od njih izgovori i na neumskomu skupu. Da nije bilo prošlogodišnjeg „naučnog uma“, pojasni on učesnicima neumskog predizborno-političkog „naučnog“ skupa, ne bi bilo ni odluke Ustavnoga suda, koja „jasno govori šta je to Federacija BiH, ne federacija kantona već federacija konstitutivnih naroda“. Šta reći na to? Jednostavno, laž i izmišljotina! Jer, u Ustavu Federacije decidno piše, pročitajte član 2. i uvjerite se, „Federacija BiH sastoji se od federalnih jedinica (kantona)“. Ali, ako na tu ustavnu odredbu podsjetite Čovića ili njemu slične, pribjeći će trikovima kojima i inače, kad god u Ustavu imaju argumente protiv vlastitih stavova, pribjegavaju – da prave razliku između slova i duha Ustava. I uzimaju, čas jedno, čas drugo, kako im kada odgovara.

Što se, pak, mene tiče, Čovićevo tumačenje odluke Ustavnog suda u vezi s ustavnom strukturom Federacije je bacanje prašine u oči neukima. Ali, to i nije neka novina. Jer, laži su i sve ostalo što se zadnjih pola godine i više u javnost plasira u tumačenju odluke Ustavnog suda. Ko god je pažljivije pročita, shvatiće da ona iz strukturiranja Doma naroda ne isključuje kantone. Niti jedan. Naprotiv, Odluka niti jednom rječju u pitanje ne dovodi ustavnu odredbu koja utvrđuje kantonalnu participaciju i u konstituciji nacionalnih reprezentacija na nivou Federacije – za razliku od HDZ-a i njegova poglavnika, koji takvo pravo, prijedlogom izmjena Izbornog zakona, i zarad vlastitih računica, žele eliminisati.

Teško će, međutim, takva priča i proći. Zaludu demagogija kako se time ne dijeli, nego okuplja hrvatski narod u BiH – i kako ga podijeliti ne mogu ni svi smutljivci iz njegovih redova. Zaludu i laž kako mu je za pravo, u razgovoru upriličenom na njen a ne njegov zahtjev, dala čak i američka ambasadorica u BiH. Zaludu, na kraju, upiranje u kola i Čovićevog banjalučkog pajtaša. A ovih dana to čini i intenzivnije no do sada pričom kako je treći entitet pretpostavka da se Hrvati osjećaju kao svoji na svome – a i uslov opstanka zemlje uopšte. Ali, i ponovljenom tezom da u traganju za trećim entitetom ne računaju na RS. Jer, ona, niti bilo koji njen dio, pa ni prostori Posavine na kojima Hrvati od pantivijeka čine većinu, po Dodikovom, ne mogu „biti dio nikavih transformacija niti dio hrvatskih prava“.

Naravno da su na Dodikovo ispipavanje pulsa reagovali najznačajniji centri svjetske moći u BiH. Treći entitet kao mogućnost, i bilo kakvu reorganizaciju na etničkim principima je prvo odbacila američka ambasada, a odmah potom i OHR.  Ali, Dodika to ne brine, jer on zna zbog čega sve to čini – ne zbog Čovića i Hrvata, nego vlastitih ciljeva radi. To pokazuje i ovih dana, primajući u „međudržavnu“ posjetu delegaciju državom samoproglašene gruzijske pokrajine i razgovorima o, zamislite „proširenju privredne suradnje dvije zemlje“, javnim priznanjem, potom, da RS želi svoju vojsku i što je moguće veću autonomiju, i  još štošta. Jer, pojašnjava Mile po beogradskim dernecima, BiH je „prolazna stanica“, a „RS država“, jer ima sve što i svaka druga, „teritoriju, narod i vlast“ – pa to, uzvratimo mu, ima i svaka opština – i njeni bi građani, tvrdi vožd, i danas na referendumu glasaliza njezino pripajanje zemlji matici. Srbiji, razumije se. Za što saglasnost, pokaza to i podpredsjednik srpske vlade, ima i iz nje – samo da se, dodaje Dačić, o tome ovdje, u BiH dogovore. I mirna Bosna.

Ali, Dodikova priča je odavna pročitana. I stoga je niko ni ne doživljava vjetrom u leđa lideru HDZ-a – posebno, jer je front otpora prema „prvom u Hrvata“ sve snažniji. Na nedavnu izjavu mu o položaju Hrvata u Sarajevu i Tuzli – gdje, po njegovom, u zadnjih deset godina nema nikoga od Hrvata ko je „neki faktor u javnom sektoru“ – reaguje, i to i imenima i brojkama, tuzlanski gradonačelnik. U Tuzli je, podsjeti ga Imamović, 1991. godine živjelo 15 %, a po zadnjem popisu 13,9 % Hrvata – a to znači da ju je, u vrijeme i nakon rata, napustilo manje Hrvata nego u mnogim sredinama „u kojima je decenijama na vlasti HDZ“. Podsjeti ga, najzad, da je i danas u tuzlanskoj gradskoj upravi zaposleno 13,9 % Hrvata – koliko ih je i u strukturi stanovništva ovog grada – da trenutno 15 % čelnih pozicija u tuzlanskim javnim preduzećima i 23 % u Gradskoj upravi zauzimaju Hrvati.

Ali, Čovićeve laži ne raskrinkava samo tuzlanski gradonačelnik. Sve veće probleme mu, u konstrukcijama kojima pokušava spašavati vlastitu slobodu, stvaraju i Hrvati sami. Sve glasniji su, recimo, hrvatski političari iz Bosne. Svako malo se usaglašenim saopštenjima oglašavaju lider Hrvatske stranke, te prvi ljudi HDZ 1990 s prostora Srednje Bosne i Zeničko-dobojskog kantona. Ali, intervjuom od prije koji dan, i krajnje nedvosmisleno, to isto učini i lider HDZ 1990, stranke koja je, ruku na srce, danas potencijalno jedina ozbiljna alternativa Čoviću i njegovu interesnom krugu. Čovićevo neumsko, kako Hrvate niko neće podijeliti, za Cvitanovića je bacanje prašine u oči – hadezeovo zbijanje stranačkih redova i ništa drugo. Jer, veli on, podjela je tu. Hrvati su, i to voljom HDZ-a, podijeljeni „na podobne i nepodobne, one koji ovdje nemaju pravo raditi i živjeti, te sebi i svojoj porodici osigurati egzistenciju, već su zbog neodgovorne i nepotističke politike prisiljeni seliti se iz svojih viševjekovnih ognjišta.“

Podijeljeni su, potom, nastavlja lider devedesetke, i u zastupanju i predstavljanju, jer je „u velikom postotku jedan dio područja gdje Hrvati žive u velikoj prednosti u odnosu na drugi“. A moralo bi biti upravo suprotno. Cvitanovića jezikom, „mi koji živimo u području gdje su Hrvati u većini, moramo imati puno veću empatiju prema onim područjima gdje su u manjini.“ I nije nam na čast da se dodvoravamo, pa i aplaudiramo, čovjeku za koga je briga Komarice za svoju vjerničku pastvu napad na institucije RS-a – one iste u kojima je zaposleno svega 0,6 % Hrvata. A baš to radi družina koja si pripisuje pravo na govor u ime svih Hrvata.

Na kraju, sve veći problem Čoviću i njegovoj družini je, izgleda, Katolička crkva. Na nedavnom okruglom stolu u Banjoj Luci iznijeti su podaci, koji na kompanjonstvo lidera HDZ-a s Dodikom bacaju puno drugačije svjetlo od onoga koje, on i njegovi mediji, pokušavaju prodati vlastitim sunarodnicima. O tome pisah prije sedam dana, a ponešto bih ponovio i ovom zgodom. Neke župe u tom dijelu zemlje su, zaludu i Čovićeve i Dodikove laži, tvrdi  monsinjor Tomašević, potpuno nestale. U župi Sokolina, u kojoj je pred rat živjelo 1.500 katolika, danas nema nikog, a od potpunog nestanka su, svi sa manje od pet katolika, tek na milimetar i neke druge – Bosanski Aleksandrovac, Stratinska, Bosanska Kostajnica, Dolima, još petnaestak drugih. Na kraju, u petnaestak župa derventskoga dekanata, u kojima je prije rata živjelo blizu 50 hiljada katolika, danas je svega 760 njih.

U Banja Luci su raskrinkani i hvalospjevi o stvaranju pretpostavki za povratak Hrvata u ovom dijelu zemlje – pa i podatak kako je obnovljeno preko pet hiljada njihovih kuća. I kako, zapravo, nije do stvorenih pretpostavki nego do nedostatka volje Hrvata da se na svoje vrate. Obnovljeno je, poručiše i Dodiku i Čoviću, samo tri posto stambenih i infrastrukturnih objekata tamo gdje Hrvati žive. I pitaju, hoće li Katolička crkva ponovo, kao i mnogo puta u istoriji, „morati ići po svijetu za svojim protjeranim i iseljenim narodom, osnivati Katoličke misije kako b ga spašavala od totalnog odnarođivanja“.

Ponovo se, potom, iako je Čović s njim do sada relativno najbezbolnije izlazio na kraj, oglasi i kardinal Puljić. Od neumskog sijela, kaže, očekuje da „nijedan Hrvat ne bude prekrižen“. I ponovi ono što je i u vrijeme rata govorio – „crtajte kako hoćete, ali nemojte nas precrtati“. Ovaj put i doda – „nemojte nas žive pokopati“. A time ću i ja završiti. Jer, tome ne treba ništa ni dodavati ni oduzimati. Osim, možda, da ništa, pa ni interes jednog političko-kriminalnog klana, ne može biti važnije od prava na život čitavog naroda.

 NovaSloboda.ba

Podijeli objavu