Podijeli objavu

Radovi na putu. Molimo idite zaobilaznicama.  To je svakodnevica na našim cestama. Na svakom raskrižju kružni tok. Očito ništa drugo ni ne znaju smisliti. Zašto se jedni te isti radovi ponavljaju jedan put,drugi,pa i treći?

Naravno treba oprati pare. Uredi jednom asfalt, drugi dan ćemo ga ponovno raskopati. Poslije toga kreću radovi iz početka. Kao da se ništa  nije događalo. Valjda misle da nitko to ne primijeti. Ista cesta se radi već godinu dana. Umjesto da sve bude spremno kada dođu turisti, oni ometaju sve živuće u ovome gradu. Oduzimaju slobodan prolaz građanima kojima je dosta hodati po razrovanim cestama gledajući gdje će sve zapeti.

Kao da nije dosta rupa na cestama od prije dvadeset godina, nego još i stvaraju nove. Možda da počnemo kao u svijetu. Saditi na svakoj rupi po jednu biljku. Kakav je kod nas mentalitet ili bi nestale biljke ili bile pokošene već prvog dana. Od toga ne bi iznikla asfaltna šuma, to ne sigurno.

Unosan posao je ponavljanje. Ova vlast to jako dobro zna. Učiniti sebi profitabilan biznis nauštrb građana, već je odavno poznata činjenica. Kako skratiti beton, a ostatak odnijeti sebi u džep, postalo je uobičajeno. Da ne kažem posve normalno. Skoro pa poželjno. Za njih i njihove obitelji. Naravno.

Može li se ići protiv vjetrenjača? To je još neistraženo područje. Uvijek vrijedi pokušati. Čak i ako nagazimo na neravno tlo, treba se ispraviti i nastaviti dalje. Pa to značilo i hodati po pijesku kojeg je najviše na našim prometnicama. Uz koje ostavljeno oruđe. Čisto da se nađe na putu. Znate kako kažu. Od  viška glava ne boli. Samo to ide svakome od nas iz novčanika. Mi plaćamo nečiju markiranu odjeću, skupa putovanja, luksuzne izlaske, ručkove i večere u elitnim restoranima, plus još život na visokoj nozi i školovanje djece u privatnim školama i fakultetima. Jer oni nisu kao ostali svijet. Njima se ne da učiti. Tko je to vidio? Treba uživati u životu punim plućima. Po mogućnošću s tuđih leđa.

Dok mlada radna snaga odlazi, a bivamo sve više zemlja staraca, naše ceste se rade beskonačno mnogo i opet iznova. Postajemo jedno veliko gradilište. Koliko se samo ljudi moglo zaposliti koji godinama čekaju na birou da se jednom napravila cesta, a ne sto i jednom.

Netko je našao svoj izvor prihoda. I to jako unosan. Pod krinkom da se nešto radi. A zapravo se sipa iz šupljeg u prazno. I opet iznova.  Ne nadzire se kraj.  Jer mi to dopuštamo. Dok god budemo okretali glavu i govorili da nas se ne tiče onda se  nemamo  pravo žaliti na ovakvu situaciju. To su samo ceste. A gdje je sve ostalo?

Malac

Podijeli objavu

Odgovori