Podijeli objavu

Više od 1.000 Bošnjaka bilo je zahvaćeno informacijama Službe državne i vojne bezbjednosti RBiH kojima su rukovodili oficiri KOS-a Enver Mujezinović i Fikret Muslimović, ali i Jusuf Jašarević. Također brojne informacije odnose se na ono što su pisali komandant terorističke grupe “Ševe” Nedžad Ugljen, ministri policije i ukaljani “policajci” Bakir Alispahić i Kemal Ademović. Kroz njihova “pisanja” prošlo je preko 1.000 Bošnjaka kojima su podmetani kriminal, ratni zločini, “državni udari” i razne druge prljavštine a da, za sve napisano, nikada nisu ponuđeni dokazi već su, koristeći se pozicijama šefova tajne službe, pobrojani iskoristili položaj sa kojeg su uništavali ugledne Bošnjake, nacionalni jedinstvo i front tokom agresije na RBiH i poslije nje. Knjiga će, vjeruje autor, izazvati pravi šok među čitaocima, jer su tajne službe zahvatile imena iz svih društvenih sfera naše zbilje: politike, vojske, policije, organizatora otpora, boraca, profesora univerziteta, političara, članova Predsjedništva i Vlade RBiH, dijelove Islamske zajednice BiH i mnoge, mnoge druge.

Počinje feljton knjige "Šta je Tajna služba pisala o Bošnjacima": "Srpski interesi u bošnjačkim institucijama" 1

U današnjem, prvom nastavku feljtona iz knjige “Šta je Tajna služba pisala o Bošnjacima”, redakcija BNN-a izabrala je da feljtonizira uvod ove knjige kako bi čitaocima ovog feljtona, ali i knjige, omogužila uvid kroz koji “put” će čitaoci proći prateći ovaj pisani serijal. Jedno je sigurno – knjiga je prepuna informacija, dezinformacija, imena, događaja ali i nepobitnog osjećaja koji će, sigurni smo. čitaoci steći nakon čitanja knjige – mučnina i osjećaj unutrašnje izdaje koju su Bosni i Hercegovini i njenim najboljim sinovima pripremili “tajni policajci” i šefovi “naših” tajnih službi koji su, zapravo, odradili vrhunski posao za agresorski interes – razbijanje jedinstva RBiH i njenih patriota.

Slijedi Uvodnik iz knjige pukovnika Mustafe Čandića:

 

Od septembra 1991. do decembra 1995.godine, Republika Bosna i Hercegovina (RBiH) vodila je najtežu bitku za opstanak državne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti.

Njeni osnovni neprijatelji bili su Srbija i Hrvatska koji su, oružanom silom, politikom i djelovanjem tajnih službi, željele osvojiti dijelove RBiH i pripojiti ih Velikoj Srbiji i Banovini Hrvatskoj.

Iako je međunarodna zajednica bila na strani agresora, uvodeći našoj državi embargo na uvoz oružja za odbranu, Republika Bosna i Hercegovina uspijela se vojno odbraniti od agresije sa istoka i zapada.

Bitka koja se vojno nije mogla okončati po zamisli Srbije i Hrvatske, nastavljena je političkim, diplomatskim i špijunskim djelovanjem što će po našu državu ostaviti pogubnije posljedice nego li od svih granata koje su na nju ispaljene.

Ono što nisu uspijeli uraditi agresorski vojnici, tenkovi i topovi učinili su špijuni srbijanske i hrvatske tajne službe napadajući Republiku Bosnu i Hercegovinu u epicentru njene državnosti – Sarajevu.

Način na koji je naša država napadnuta špijunskim i obavještajnim djelovanjem, spada u sam vrh diverzionog djelovanja po kojem su strani agenti ubacivani u naše državne strukture odakle su radili za tuđe interese.

Tako su «naši» bezbjednjaci, «naši» obavještajci i «naši» špijuni, zapravo, bili izvršioci najvažnijih srbijansko-hrvatskih planova čime je odbrana RBiH bila duboko oslabljena.

Najviše raspoređenih agenata u Republici Bosni i Hercegovini imala je srbijanska služba vojne bezbjednosti koju su naši građani uobičajeno nazivali «KOS».

Kontraobavještajna služba (KOS) nastala je ukazom Josipa Broza «Tita» 1946.godine kada su, od Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA», formirane dvije službe: Uprava državne bezbjednosti (UDBA) i Kontraobaveštajna služba (KOS) Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Pod imenom KOS ova služba postojala je do septembra 1955.godine kada, ponovo Titovom naredbom, ova služba mijenja naziv u Služba/Organ bezbjednosti JNA kako će se zvati sve do raspada Jugoslavije.

Ipak, u našem narodu se, od vremena nakon Drugog svjetskog rata pa sve do danas, zadržao naziv KOS, odnosno «KOS-ovci» kako su nazivani oficiri Službe bezbjednosti JNA.

Upravo najviše oficira «KOS-a», prije i nakon otpočinja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu,  upućeno je u ovu bivšu jugoslovensku republiku sa jasnim zadatkom.

Njihovo prisustvo planski je razrađeno kako bi se, u predratnoj fazi, onemogućio otpor naše države od srbijanske agresije, oslabila naša odbrana i razorilo jedinstvo Armije RBiH u vremenu nakon otpočinjanja agresije.

Oficiri KOS-a imali su rukovodeće funkcije unutar Ministarstva unutrašnjih RBiH (MUP), Službe bezbjednosti Ministarstva odbrane RBiH (SB MORBIH), Službi vojne bezbjednosti (SVB) i Obavještajnoj upravi Armije RBiH.

Ko su bili ti oficiri i kako su došli na najosjetljivije funkcije i bezbjednosnom sistemu Republike Bosne i Hercegovine?

Alija Delimustafić rukovodio je cijelim MUP-om u kojem je, pored njega, iz Beograda doveden oficir KOS-a Sead Rekić na mjesto «glavnog inspektora MUP-a». Tako je KOS pod svoju potpunu kontrolu uzeo bosanskohercegovački MUP i onemogućio da policija bude kičma odbrane naše države od predstojeće agresije.

Službom bezbjednosti Ministarstva odbrane RBiH rukovodio je oficir KOS-a Enver Mujezinović koji je, krajem aprila 1992.godine, iz Beograda, automobilom stigao u Sarajevo gdje je odmah, bez ikakve provjere, postavljen na čelo ove službe.

Mujezinović je godinu dana poslije postao i šef Službe državne bezbjednosti (SDB) u Sarajevu čime je dobio daleko veću vlast u prostoru špijunskog podmetanja u našoj državi.

Mujezinovićev šef u Službi državne bezbjednosti RBiH bio je saradnik KOS-a Nedžad Ugljen koji je formirao jedinicu ubica, nazvanu «Ševe», odgovornu za počinjenje političkih ubistava.[1]

Šef KOS-a za Bosnu i Hercegovinu, nekadašnji isljednik brojnih muslimanskih imama, Fikret Muslimović postavljen je na čelo Službe vojne bezbjednosti Armije RBiH čime je cijela vojna linija odbrane naše države upasla pod kontrolu oficira KOS-a koji je nadirektnije bio vezan za Beograd.

Muslimović je u tri navrata imenovan i direktnim savjetnikom predsjednika Predsjedništva Republike BiH, Alije Izetbegovića, koji je Muslimoviću dodijelio čak i čin generala Armije RBiH.

Pored Muslimovića, njegov dugogodišnji saradnik, zamjenik a potom i šef Službe vojne bezbjednosti Armije RBiH, Jusuf Jašarević, radio je skupa sa Muslimovićem na prljanju Armije RBiH, zaštiti ratnih zločina, odnosno stvaranju vještačkih sukoba unutar naše vojske.

Na kraju, šef Obavještajne uprave Armije RBiH, Sead Ćudić, stigao je krajem aprila 1992.godine iz Beograda u Sarajevo, u istom autu sa oficirom KOS-a Enverom Mujezinovićem.[2]

Svi pobrojani oficiri KOS-a nikada i nikome u Republici Bosni i Hercegovini nisu položili račun o dugogodišnjem radu za KOS, saradničkoj mreži u KOS-u, niti su ponudili saznanja i(li) informacije vezane za pripremu agresije na našu državu.

Posebno je zanimljiva činjenica da su odmah po dolasku u Sarajevo, navedeni oficiri KOS-a postavljeni na najodgovornije bezbjedonosno-obavještajne funkcije u našoj državi čime je srbijanska tajna služba u potpunosti kontrolisala sva dešavanja u RBiH.

Iako je njihova primarna obaveza bila da štite Armiju i MUP RBiH od stranih agenata i  stranog špijunskog djelovanja, Muslimović, Mujezinović, Ugljen, Rekić i Delimustafić, najviše će djelovati na razbijanju jedinstva Armije RBiH i prozivođenju lažnih tzv. «unutrašnjih naprijatelja» jer prema stvarnim, vanjskim neprijateljima, gotovo nisu djelovali.[3]

Oficiri KOS-a Muslimović, Mujezinović, Delimustafić, Rekić i cijela paleta njihovih saradnika, imali su zaštitu političkog vrha RBiH što se najviše ogledalo u činjenici da su komandanti Armije RBiH, protiv kojih su oficiri KOS-a pisali neistine, uskoro postajali proganjani od strane političkog vrha naše države, smijenjivani i na razne načine uništavani.

Nakon što su uspostavili zatvoreni krug uticaja i djelovanja unutar državnih institucija u Republici Bosni i Hercegovini, oficiri KOS-a nanijeli su najteže moguće posljedice odbrani naše države i njenoj ideološkoj osnovi.

Šta su, zapravo, uradili?

Uspijeli su razbiti jedinstvo Armije RBiH, poturiti joj vehabizaciju unutar pojedinih jedinica, razbiti bosanski duh Armije RBiH i jednonacionalizirati je, onemogućiti nekoliko oslobodilačkih operacija Armije RBiH, zataškati cijeli set ratnih zločina i podvaliti tuđe ratne zločine nevinim komandantima Armije RBiH (čime se željelo uticati na promjenu karaktera agresije).

Svoju finalnu i najprljaviju ratno-poratnu ulogu, oficiri KOS-a i njihovi saradnici imali su u procesu (ne)istraživanja rijetkih ratnih zločina koji su počinili pojedini pripadnici Armije RBiH.

Svjesno zaustavljajući istrage ratnih zločina i ne procesuirajući ih u predmetima «Kazani», «Bugojno», «Vozuća» – «Mudžahedini», «Grabovica», «Uzdol», «Trusina», «Doljani», «Hrasnica» i na drugim mjestima, oficiri KOS-a su, štiteći počinioce zločina, doveli u pitanje obraz cijele Armije RBiH i karakter rata.

Umjesto da zločine istraže, prijave i izvrše do kraja svoj dio posla, oficiri KOS-a, na čelnim pozicijama našeg bezbjedonosnog aparata, zaštitili su sitne zločince čime su otvorili put da generali Armije RBiH odgovaraju za zločine sa kojima nisu imali nikakve veze.

Tako su oficiri KOS-a direktno uticali na proces pokušaja promjene karaktera rata u Republici Bosni i Hercegovini, sa srbijansko-hrvatske agresije na tzv. «građanski rat» u kojem su «sve strane podjednako činili zločine».

Kako bi svoj profesionalni zločin učinili do kraja, većina pomenutih oficira KOS-a, uz njihove podmetnute dokumente, bili su jedni od ključnih svjedoka protiv Armije RBiH i njenih generala na suđenjima od Den Haaga do Sarajeva.

Tako je srbijanska špijunska agresija izvršena u potpunosti a da je to u Republici Bosni i Hercegovini primjetio mizerno mali broj ljudi.

Knjiga koja je pred Vama svjedok je predgovora koji ste upravo pročitali. U njoj ćete naći izuzetan broj dokaza da su oficiri KOS-a uradili sve opisane i mnoge ovdje neopisane radnje na štetu naše države baveći se slabljenjem naše odbrane, indirektno jačanjem agresora.

Ono na šta posebno trebate obratiti pažnju čitajući ovu knjigu, jeste «nivo» na kojem su oficiri KOS-a djelovali pišući svoje službene zabilješke, tzv. «specijalne informacije» ili «saznanja».

U najvećem broju slučajeva radi se, o leksički gledano, mizernom tekstu, prepunom trača i neprovjerenih informacija, odnosno uvredama koje su upakovane u tzv. «službenu formu» što im je trebalo dati legitimitet.

Međutim oficiri KOS-a nisu morali obraćati pažnju na svoju profesionalnost i tačnost u svom zlu radu jer su imali zatvoreni krug bezbjedonosnog sistema koji su kontrolisali 100% i za svoje djelovanje nisu odgovorali nikome do samima sebi.

Pišući unaprijed naručene informacije i upućivali su ih na dogovorene adrese jer su napisane informacije služile kao izgovor njihovim političkim šefovima za političku, bezbjedonosnu ili terorističku akciju s čim su se oficiri KOS-a itekako koristili u svom radu protiv naše države.

Tako je, naprimjer, svoja «saznanja» Muslimović upućivao Mujezinoviću koji bi, ne provjeravajući ih, na tom osnovu pokretao prisluškivanje i praćenje dok bi, sada na osnovu Mujezinovićevih «zabilješki», Ugljen pokretao jedinicu ubica zv. «Ševe» da bi, na kraju, krug zatvarao ponovo Muslimović svojim «specijalnim informacijama» u kojima je opravdavao zloupotrebu sistema.

Nakon ovog predgovora koji će, smatram, koristiti boljem poimanju sljedećih nekoliko stotina stranica podvala, uvreda i laži koje su ispisali oficiri KOS-a i njihovi pomagači, ovdje Vas želim upoznati s čim ćete se susresti na stranicama koje slijede.

Dokumenti će Vas voditi od 1992. do 2002.godine, na put dug dvadeset godina tokom kojih ćete saznati šta su, protiv koga, u čije ime i s kojim ciljem djelovali oficiri KOS-a i njihovi saradnici raspoređeni na svim nivoima bezbjedonosnog sektora naše države.

U knjizi koja je pred Vama pronaći ćete oko hiljadu poznatih imena iz našeg društvenog, političkog, vojnog, kulturnog i javnog života koji su bili predmet obrade «naših» službi bezbjednosti.

Bićete iznenađeni kada shvatite da je 95% rada «naših» sliužbi bezbjednosti, zapravo, bilo posvećeno blaćenju našeg sistema, a ne istraživanju agresora i špijuniranju njihovih redova što nas dovodi do zaključka da su «naši» bezbjednjaci, zapravo, radi posao za suprotno, agresorsku i neprijateljsku stranu.

Jedan dio informacija, službenih zabilješki i sličnih dokumenata Službe državne i vojne bezbjednosti, odnosi se na međusobni sukob kadrova ovih službi koji je otpočeo 1994.godine, ratom unutrašnjeg dopisivanja.

Ovaj sukob potpuno je eskalirao 1996, 1998 i posebno 2002. godine cijelim setom iznošenja međusobnih prljavih radnji koje su čelnici i radnici tajnih službi izvršili tokom 1992, 1993,  1996. i 1997.godine: ubistva, teški kriminal, nelegalna praćenja i prisluškivanja, šverc visokotarifnim robama, pokušaji ubistava i sl.

Iz njihovog unutrašnjeg sukoba proizašao je ogroman broj dokaza o najtežim krivičnim djelima počinjem, uglavnom, u Sarajevu ali domaća tužilaštva bila su pod kontrolom kako politike tako i tajnih službi koje su, po zakonu koji nisu poštovali, trebali istraživati.

Tako su politička ubistva, planiranje likvidacija, teški oblici kriminala, saradnja sa agresorom, rušenje odbrambene moći naše države, nelegalna praćenja i prisluškivanja, fabrikovanje neistinitog kompromirajućeg materijala, do danas ostali neprocesuirani.

Umjesto u zatvorima oficiri KOS-a i čelnici Službe državne i vojne bezbjednosti, danas su slobodni građani koji se maskiraju u uloge «pisaca», «profesora», «biznismena» odakle maskirani, i dalje radi isti posao kao 90-tih godina.

Posebno i posljednje poglavlje u ovoj knjizi, nazvano «Kako je Armija RBiH razbila, a politika spasila špijune KOS-a», posebno je važno za čitanje.

U njemu ćete kroz dokumente, izjave svjedoka, priznanja i službene stenograme uvidjeti da su pomenuti oficiri KOS-a, maja 1993.godine, bili pred hapšenjem jer je njihovo djelovanje u potpunosti bilo otkriveno.

Iste godine vrh naše državne politike donio je odluku da oficire KOS-a ne pošalje u zatvor već, da sve one koji su razbili mrežu oficira KOS-a među nama, počnu brutalno progoniti.

Pokazalo se da oficiri KOS-a imaju najjaču moguću političku zaštitu u vrhu bosanskohercegovačke politike što će postati jasno tek kada nastradaju svi oni koji su ih pokušali uhapsiti.

Danas, 2018.godine, u bosanskohercegovačkom društvu situacije je ista kao i prije 25 godina jer se gotovo svi pomenuti oficiri KOS-a i dalje nalaze na snažnim pozicijama unutar domaće politike i bezbjedonosnog sektora.

Oni i dalje rade isti posao kao i 1993.godine – razbijaju naše jedinstvo, lažnim svjedočenjima uništavaju karakter agresije na našu državu te pokušavaju da što više komandanata Armije RBiH okrive za zločine sa kojima nemaju nikakve veze.

Može se konstatovati da su Muslimović, Mujezinović, Ugljen, Jašarević, Rekić i njihovi saradnici, čija ćete imena susretati čitajući ovu knjigu, napravili gotovo nepopravljivu štetu Bosni i Hercegovini koja se do danas danas nije oporavila od njihovih «akcija», «informacija» i «svjedočenja».

Činjenica da su, nakon svega, oni i dalje na slobodi, svjedoči da Bosnom i Hercegovinom danas, kao i 1993.godine, vladaju oficiri KOS-a koji ovu zemlju drže zatočenu u mreži najdubljih srbijanskih interesa, duboko sakrivenih u najintimnijim bošnjačkim institucijama.

[1] Ubistva su činjenja na načina da su podvaljivanim, neistinitim informacijama, koje su plasirali oficiri KOS-a (Mujezinović i Fikret Muslimović) vještački fabricirani, lažni, tzv. «državni neprijatelji» koji su poslije postajali meta «Ševa» za atentate i druge metode.

[2] Mujezinović i Ćudić stigli su iz Beograda u Sarajevo kroz cijeli srbijanski teritorij kao i tek okupirani teritorij u Republici BiH. Ovaj dvojac stiže u opkoljeno Sarajevo nakon što su četničke jedinice izvršile masovni pokolj bošnjačkog stanovništva u Zvorniku, Bijeljini, Višegradu, Vlasenici I Foči, aprila 1992.godine.

[3] Preko 90% njihovog djelovanja, službenih zabilješki, «saznanja», operativnih akcija i specijalnih informacija oficiri KOS-a Muslimović, Mujezinović, Ugljen i dr. pisali su o Armiji RBiH i njenim komandantima, a svega 5-10% o agresorima iz tzv. Vojske Republike Srpske i Hrvatske vojske. Iz ovog obima jasno se zaključuje ko je bio njihov stvarni i osnovni zadatak i cilj.

Nastaviće se…

Izvor:
BNN.BA
Podijeli objavu