Podijeli objavu
Mark Felt je bio patriot koji je srušio Nixona i tome šutio 30 godina, a što je i tko je anonimni pisac pisma iz Trumpove administracije, vrijeme će pokazati.

Prije točno 44 godine Washington i svijet brujali su i pokušavali otkriti misterij o identitetu “dubokog grla” – u oba slučaja izvora bliskog predsjednicima, tada Richardu Nixonu, danas Donaldu Trumpu, koji su iznutra podrivali temelje administracije svojim “dojavama” u medije.

Tada je to bio Washington Post i kasnije Pulitzerom nagrađeni novinari Bob Woodward i Carl Bernstein koje su u besmrtnost vinuli i Dustin Hoffman te Robert Redford u filmu “Svi predsjednikovi ljudi”, a danas je to The New York Times te urednik James Daokojem je “krtica” bliska Donaldu Trumpu uručila otvoreno pismo koje, de facto, opisuje da je Trump toliko lud i eratičan da ga vlastita administracija sabotira kako bi spasili naciju i demokraciju.

Bob Woodward, Carl Bernstein i Ben Bradley | Author: Pinterest

Baš kao i tada, piše Washington Post, započela je napeta igra pogađanja identiteta izvora. Sredinom sedamdesetih radi vrhunskog istraživačkog rada Woodwarda i Bernsteina Nixon je morao dati ostavku.

No visokorangirani FBI-jevac Mark Felt koji je, pokazalo se kasnije, bio legendarno “duboko grlo” to je negirao puna tri desetljeća. Već je tada The Wall Street Journal, nagađajući tko bi moga baratati informacijama koje novinari iskoristili da sruše predsjednika, napisao kako je Felt rekao “kako nije bio, niti jest njihov izvor”.

“Pa naravno, ne mislite valjda da ako i jest, da će to samo tako priznati”, stoji u članku koji argumentira kako su se deseci mogli kvalificirati da budu “duboko grlo”, ali tkogod da i jest – neće priznati.

Ista je situacija i sa ekipom oko Donalda Trumpa. Poprilično je sigurno kako nitko od njih neće istupiti i preuzeti odgovornost za pismo, samo je pitanje hoćemo li na odgovor čekati desetljećima ili kraće.To je dobra ilustracija vrlo ograničenih izbora koje imaju anonimni izvori: izjasnit se iako ste se prvotno odlučili na anonimnost, ili pak nastaviti šaradu na račun iskrenosti.

Svaka sličnost, argumentira The Washington Post, tu prestaje. Felt je zaista pobunjenik koji je podnio ozbiljan osobni rizik koji je kulminirao iznošenjem podataka koji su srušili američkog predsjednika.

Motivi pisca pisma o Trumpu u manje jasni, kao što su manje jasni i efekti pisma (osim da se predsjednik još malo naživcirao).

Mnogi vjeruju kako autorova odluka nije utemeljena na patriotizmu ili herojstvu već na želji da se, post festum, spasi njegova i partijska reputacija. Mnogi također tvrde kako će identitet ovog anonimnog izvora biti poznat vrlo skoro.

Felt je, pak, svoju priču i negiranje ponavljao trideset godina iako je, šuška se, i Nixon u njega sumnjao.

“Nisam bio ja i nisam to ja”, rekao je Washington magazinu 1974. godine.

Mark Felt | Author: Screenshot

U jednom je intervjuu rekao kako “nisam “duboko grlo” ali jedino što želim reći na tu temu jest da se ne bih sramio da sam to ja”, rekao je Felt koji je i 1979. tijekom pisanja memoara “The FBI Pyramid”, koji se detaljno bave Watergateom, još uvijek negirao da ima ikakve veze s tim.

U knjizi je potvrdio kako je jednom razgovarao s Woodwardom, ali i dalje je negirao da je on “duboko grlo”. Dapače, u jednom je intervjuu rekao kako bi “on to napravio bolje, i bio bi efikasniji. I onda je, odjedanput, sredinom 2005. Felt Vanity Fairu priznao kako je upravo on, sve te godine visokopozicionirani FBI-jevac – “duboko grlo”.

“Feltov je identitet kao Washingtonov najpoznatiji tajni izvor bio tajna 30 godina sve do jučer, kada je njegova uloga razjašnjena od strane njegove obitelji u Vanity Fairu. Čak je i Nixon spekulirao o tome kako je “Felt bio izvor”, pisalo se u Vanity Fairu.

“No njegova je tišina i negiranje pomaganja Woodwardu i Bernsteinu bila izvor niza teorija, kada je riječ o tom američkom misteriju koji je sada riješen. On je romantični branitelj demokracije iz sjena podzemnih parkirališta”, pisao je Vanity Fair.

U svojoj knjizi novinarski ga dvojac opisuje kao “glavešinu iz FBI-ja koja je imala pristup svim informacijama, kao i Bijeloj kući. Mogli smo ga kontaktirati samo ako je bilo jako, jako važno kako bi nam pomogao oko perspektive, a u člancima bi ga nazivali “izvorom bliskim Bijeloj kući“.

Autor i odvjetnik John D. O’Connor tri je godine prije Feltove smrti opisao njegovu ambivalentnost prema svojoj ulozi doušnika.

“Te nedjelje kada sam ga prvi puta upoznao jako ga je mučilo što danas FBI-jevci misle o “dubokom grlu” i što će o njemu misliti u budućnosti. Hoće li ga vidjeti kao časnog muškarca, ili izdajicu. Ponavljao sam mu kako je većina uvjerena kako je “duboko grlo” patriota, a ne neki izdajnik”, pisao je O’Connor.

Feltova kći Joan prisjeća se kako čak niti njoj, prije otkrića, Woodward nije htio reći je li joj otac “duboko grlo”.

“Rekla sam mu, Bob, reci mi neslužbeno ako nije, to mi barem možeš reći”, prepričava Joan, a novinar bi joj odgovorio “ne mogu ti ništa reći, niti potvrditi niti opovrgnuti”.

“Pitali smo se mjesecima zašto nam “duboko grlo” daje komadić po komadić informacije. Želi li se zaštititi i minimizirati rizik, ili jer se želi pobrinuti da dođe do promjene prije no što je prekasno, a da se u isto vrijeme ne uništi institucija za koju radi i koju vjeruje. Kada bi ga pitali, uvijek bi nam rekao “moram ovo učiniti na svoj način”, prisjećaju se Woodward i Bernstein.

Podijeli objavu

Odgovori