Podijeli objavu

Dragan Čović je svojim političkim potezima otvorene potpore Miloradu Dodigu doslovce iziritirao predstavnike Međunarodne zajednice do te mjere da su se međunarodni istražitelji intenzivno počeli baviti osobama iz političkog i vojnog života  Herceg Bosne od sredine devedesetih, kada se novac iz Hrvatske počeo uplaćivati preko Hercegovačke banke

Na popisu su bivši direktor HPT-a Mostar Marinko Gilja aktualni generalni direktor JP HZ HB, član upravnog odbora Hercegovačke banke Vladimir Šoljić HZ HB, Vilim PrimoracZavod za platni promet, aktualni generalni direktor HT Eronet, cjelokupna ekipa okupljena oko ćiriličara i mnogi drugi.

Vjerojatno jedan od najmutnijih poslova krajem devedesetih i obrazac po kojem su se odvijale sve sumnjive transakcije novca hrvatskih poreznih obveznika je bio ustupanje 51 posto vlasničkog udjela HPT Mostar u “Eronetu” privatnim tvrtkama na području Hercegovine i to: Hercegovina osiguranju u vrijednosti udjela 1.700.000 eura, Alpina Commercu iz Širokog Brijega u visini 500.000 eura i Crohercu Mostar dionice vrijedne 210.000 eura.

FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (88) Hrvatski narod u BiH opljačkali oni kojima su dali svoj glas na izborima! 1

Naime, Ministarstvo obrane Herceg Bosne dotirano novcem iz Hrvatske potpisalo je u srpnju 1995. s Javnim poduzećem pošte i telekomunikacije Hrvatske Republike Herceg Bosne ugovor o postavljanju svjetlovodnih kabela na području Hercegovine. Ugovor su potpisali tadašnji ministar obrane HR HB Vladimir Šoljić i direktor HPT-a Marinko Gilja (opet on). U prosincu 1998. MO HRHB ispostavio je račun HPT-u Mostar za obavljene radove u visini 3,5 milijuna eura. S obzirom na to da je MO HR HB već bio dužan pojedinim hercegovačkim tvrtkama, ugovorom iz lipnja 1999. svoja potraživanja prema HPT-u Mostar ustupio je cesijom Crohercu i Hercegovina osiguranju, a u rujnu to isto je učinio i s tvrtkom Alpina commerce iz Širokog Brijega.

Odmah potom, sve tri spomenute tvrtke zatražile su u srpnju 1999. godine naplatu svog potraživanja od HPT Mostar, a tadašnji direktor poduzeća Marinko Gilja ih je obavijestio da HPT Mostar ne može izmiriti dugovanja, te predlaže da se to učini ustupanjem vlasničkog udjela mobilnog operatera Eronet. Čudnovata je žurba u odgovoru Hercegovina osiguranju samo dan nakon zahtjeva, a četiri dana nakon zahtjeva Croherca, jer je dospijeće duga prema ugovoru bilo tek krajem 2000. godine.

FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (88) Hrvatski narod u BiH opljačkali oni kojima su dali svoj glas na izborima! 2

Nevjerojatnom brzinom, na sjednici Upravnog odbora poduzeća HPT Mostar donesena je odluka da se početkom kolovoza nastali dug u visini 3,5 milijuna eura izmiri ustupanjem 51 posto udjela poduzeća HPT Mostar u Eronetu na sljedeći način: Hercegovina osiguranju 35,61posto, Alpini Commerc 10,91 posto, te Crohercu 4,48 posto. Predsjednik Upravnog odbora HPT-a Mostar i potpredsjednik Federacije BiH Dragan Čović tada je rekao kako je to dobar potez da HPT d.o.o. Mostar ne bi ostao privatizacijom bez svojih sredstava u Eronetu. HPT je tako “spasio” sredstva u “interesu hrvatskog naroda”, jer je sve ostalo u vlasništvu “hrvatskih ljudi”( u to vrijeme Čović i Rupčić su između ostalih imali udjele u Hercegovina Osiguranju pa im je slučajno odgovaralo da Hercegovina Osiguranje ima najveći paket udjela u ERONET-u). Zahvaljujući poziciji ministra financija i potpredsjednika u federalnoj vladi, Čović je bio dobro informiran kako bi se izbjegao Zakon o privatizaciji.

Tako je došao do velikog vlasničkog udjela u “Eronetu” postaje sasvim vidljivo ako se zna da su u obje tvrtke, Hercegovina osiguranju te naftnoj kompaniji Croherc, dioničari građevinski hercegovački div Monitor, čiji su vlasnici građevinskih strojeva u to vrijeme Mario Ćesić, mlađi brat Ljube Ćesića Rojsa, i Stipe Nosić, rođak supruge poručnika JNA, KOS-ovca iz naših mnogobrojnih feljtona Ante JelavićaDragan ČovićMiroslav Rupčić i drugi, te Hercegovačka banka u kojoj su pronađeni brojni dokazi o višemilijunskom nenamjenskom trošenju financijskih sredstava koja su doznačavana iz proračuna Republike Hrvatske za potrebe HVO-a, a pokradena su od navedene grupacije.

FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (88) Hrvatski narod u BiH opljačkali oni kojima su dali svoj glas na izborima! 3

Ideja o formiranju građevinske tvrtke Monitor, u Hrvatskoj poznatija kao 66. pukovnija za izgradnju cesta, nastala je 1992. godine kada su se pod patronatom bivšega logističkog centra HVO-a u Grudama i Ljube Ćesića Rojsa oprema, strojevi i radnici više hercegovačkih tvrtki: Rudnika boksita iz Posušja i Širokog Brijega te Energoinvesta, udružili i započeli probijanje prometnica za potrebe HVO-a. Rojs je držao inženjerijsku bojnu koja je do 1995. godine radila u Hercegovini, a potom kupujući strojeve i ustrojavajući nove dvije bojne popunjene hercegovačkom sirotinjom prebacivala svoje poslove u Hrvatsku. Kako bi se izbjeglo da nakon Daytona pravni slijednik mehanizacije u sklopu inženjerijske bojne postane Ministarstvo obrane Federacije BiH, registrirano je poduzeće Monitor M d.o.o. iz Gruda 17. listopada 1995.  godine na Višem sudu u Mostaru pod brojem U/I-1282/95. Monitor M je registrirala udruga građana kulturnog društva Hrvatska zajednica Herceg Bosna, te većinu sredstava darovala poduzeću. Mi smo u posjedu dokumenta iz tog vremena pod nazivom “Elaborat procjene sredstava koja se ulažu u osnivačku glavnicu poduzeća”, a koji su u studenome 1996. godine sastavili sudski vještaci Ante Mišković i Milenko Obad današnji dekan Čovićevog strojarskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Procijenjena vrijednost strojeva i tehnike tada je iznosila 46.519.432 DEM, a gotovo pola procijenjene vrijednosti tvrtke obuhvatili su jedan damper, šest dozera, 10 bagera, 19 utovarivača, 71 kiper, 23 valjka, 17 bušilica, 58 tegljača itd., odnosno, sveukupno 864 vozila.

Poslije potpisivanja Daytona, te  akcija “Oluja” i “Bljesak”, Monitor se uglavnom bavio asfaltiranjem pa je izgradio put od hrvatske granice do Podprologa, rodnog sela poručnika JNA KOS-ovca Ante Jelavića koji danas nikuda ne vodi jer granični prijelaz na toj cesti koja vodi prema Vrgorcu ne mogu koristiti građani osim onih lokalnih. Betonirao je Monitor i puteljak u mjestu Zmijavci, koji vodi do rodne kuće Ivana Milasa, bivšeg čuvara državnog pečata Republike Hrvatske. Do 1996. direktor tvrtke bio je poručnik JNA, KOS-ovac Ante Jelavić, a u svibnju te godine zamijenio ga je Ignjac Rakić iz Orahovlja.

Tvrtka Monitor je deklarirala da su pripadnici “66. pukovnije za izgradnju cesta” djelatnici te tvrtke i u svom je izvješću navela da je riječ o 2312 zaposlenika, te je u više navrata pokušavala pokrenuti inicijativu za njihov prijem u djelatnu vojnu službu. Međutim, naš izvor, visoki dužnosnik MORH-a, ističe kako je tadašnji ministar obrane Gojko Šušak inzistirao da se zaposlenici ne prevedu u djelatni sastav HV-a, jer bi to mogao biti signal i ostalim hercegovačkim Hrvatima da dođu u Hrvatsku. Time bi Hercegovina ostala bez Hrvata, razmišljao je Šušak.

Rojsova pukovnija nikad nije bila ustrojena niti je bila sastavni dio MORH-a i HV-a, niti pravno registrirana u Republici Hrvatskoj. Međutim, nabava dijela građevinske opreme i strojeva pokazuje da ju je nabavio tadašnji MO HR HB, a iz financijskih sredstava MORH-a. Dolaskom u Hrvatsku, tvrtka Monitor i njezina 66. pukovnija nabavile su 44 nova građevinska stroja.

U dva su navrata izdana garantna pisma za otvorene akreditive Zagrebačke banke, i to: 11. prosinca 1995. na iznos 9.800.000 DEM, te 24. srpnja 1996. na iznos 9.446.152, a ti iznosi su se odnosili na plaćanje preko HT-a Mostar preko tadašnjeg direktora Marinka Gilje, a u biti se tri puta plaćalo kopanje nekih kanala za kablove, pa su u Hercegovini tada pričali da je u Marinka Gilje jedan metar dug 30 centimetara. Bez poznate osnove obveze plaćanja MORH je u cijelosti, u razdoblju od 28. veljače 1996. do 1. srpnja 1998. godine isplatio u više obroka oba akreditiva, ukupno 69.673.074,95 kuna.

Ministarstvo financija sredinom lipnja 1996. dalo je Hrvatskim cestama izravnu pogodbu s tvrtkom RH-Alan za izvođenje radova na tri dionice, u kolovozu 1996. za dvije i u lipnju 1999. odobrenje za dogovaranje izgradnje donjeg stroja autoceste Zagreb – Goričan, dionica Varaždin – Čakovec.

U razdoblju od svibnja 1996. do kraja 1999. zaključeno je osam ugovora za izvođenje radova. U izvješću Ljube Ćesića Rojsa od 17. siječnja 2000. navedeno je stotinjak lokacija na kojima su radovi obavljani, a Ćesić Rojs daje ukupnu vrijednost od 656.367.007 kuna. Međutim, ta vrijednost nije ničim potvrđena niti je poznat učinak pa se smatra slobodnom procjenom neukog slučajnog generala.

Ono što je poznato odnosi se na rekapitulaciju izdataka 66. pukovniji od MORH-a i poduzeća RH Alan, koja iznosi 840.275.466,32 kune. No osim toga znatan dio sredstava koja su transferirana na teret proračunske obveze Hrvatske u potpori hrvatskoj komponenti Vojske FBIH iskorišten je za nabavu velikog voznog i strojnog parka 66. pukovnije. Uz to, u spomenuta sredstva nisu ubrajana ona koja se odnose na smještaj i prehranu Monitorovih građevinaca u hrvatskim vojarnama.

FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (88) Hrvatski narod u BiH opljačkali oni kojima su dali svoj glas na izborima! 4
RADOS_Jozo – 8th Parliamentary term

Prema izvješću ministra obrane Joze Radoša potpredsjedniku Vlade Goranu Graniću 18. travnja 2000. u 66. pukovniji privremeno je bilo registrirano u MORH-u 243 motorna vozila, 52 građevinska stroja angažirana na dionici Kupjak – Vrbovsko, te 39 neangažiranih strojeva koji su trunuli u krugu zagrebačke vojarne Croatia. Sve ostalo, dakle nekoliko stotina vozila i građevinskih strojeva s početka priče ostalo je u BiH. Radoš je Vladi predložio dva prijedloga rješenja problema 66. pukovnije i tvrtke Monitor iz Gruda.

Jedno je polazilo od toga da se preuzme pokretna imovina i mehanizacija na temelju darovnog ugovora uz uvjet da se od 2312 zaposlenika pukovnije njih 629 razmjesti u inženjerijske postrojbe HV-a. Plan je bio da se od tog broja 329 pripadnika zaposli u 33. inženjerijsku brigadu za razminiranje, ali samo na dobrovoljnoj osnovi zbog opasnosti posla. Potom je trebalo uključiti dio strojeva, ali samo inženjerijskih, u postrojbe HV-a. Drugi prijedlog bio je osnovati trgovačko društvo u vlasništvu Vlade RH, a o budućnosti tvrtke skrbio bi se Hrvatski fond za privatizaciju.

Potom bi trebalo prijaviti zaposlenika u novoosnovanu tvrtku, razmjerno količini preuzete opreme, ugovorno regulirati odnose s investitorima objekata na kojima je 66. pukovnija bila angažirana, te u kontaktima s Ministarstvom za javne radove, obnovu i graditeljstvo pronaći mogućnost upošljavanja građevinskih kapaciteta. Srećom, to se nije dogodilo jer je prihvaćanjem takvih prijedloga moglo doći do međunarodnog skandala.

Naime, Hrvatska bi bila optužena za pljačku imovine BiH zbog činjenice da su strojevi i građevinska oprema tvrtke Monitor u najvećem dijelu vlasništvo bivših bosanskohercegovačkih tvrtki: Rudnika boksita iz Posušja i Širokog Brijega, te Energoinvesta iz Mostara.

Nakon što je shvatio da gubi tlo pod nogama i da mu se ruše milijunski vrijedni poslovi u izgradnji cesta, te zbog dugova prema dobavljačima i strahu da će SFOR krenuti u utvrđivanje pravnog statusa mehanizacije tvrtke Monitor, Ljubo Ćesić Rojs je još 2000. počeo rasprodaju mehanizacije građevinskog poduzeća i prodani bageri su otišli u Srbiju i Crnu Goru, a njihovu kupovinu i transfer je obavilo još jedno poznato lice podzemlja KOS-a iz Srbije, Ljubiša Buha zvani Čume. Toliko o domoljublju slučajnog generala Ljube Ćesića Rojsa.

Nestali dokazi iz predmeta Čović-Lijanovići

Prilikom suđenja Draganu Čoviću nestali su pojedini originalni dokumenti iz tužiteljskog spisa iz predmeta Čović-Lijanovići, na što ukazuje i prepiska između Tužiteljstva i Suda Bosne i Hercegovine (BiH) i Tužiteljstva Kantona Sarajevo (KS), a do koje smo došli.

FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (88) Hrvatski narod u BiH opljačkali oni kojima su dali svoj glas na izborima! 5

Tužilaštvo KS-a je u lipnju 2010. godine utvrdilo da nedostaje 40 originalnih dokumenata, između ostalog i onih koji se tiču bivše Carinske uprave Federacije BiH (FBiH), Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, kao i zapisnika o saslušanju optuženih i svjedoka. Dio dokumenata se nalazio samo u preslikama koje sudovi u BiH ne priznaju kao dokaz. Osam mjeseci kasnije, prvi ljudi ovih pravosudnih institucija odbijaju dati preciznu informaciju o konačnom broju i vrsti izgubljenih dokumenata.

Nives Kanevčev tadašnja glavna tužiteljica KS-a, tvrdila je da je dobila “vruć krumpir” i da nedostaju “ključni dokazi”. Njen kolega, tadašnji glavni državni tužitelj danas pokojni, Milorad Barašin (bivši suradnik Službe Državne Bezbjednosti-Mostar), kaže da nije riječ o važnim dokumentima, već o, navodno, neka tri dokumenta iz carine koje je lako ponovo naći, “ako neko želi da ih pronađe.”

Zanimljivo je pridometnuti našim čitateljima da je Milorad Barašin ovog ljeta umro nakon operacije i dulje njege na Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru. U Mostaru je operirao srce na temelju zasluga korumpiranosti kod Čovića i imao svu moguću njegu preko KOS-ovaca HDZ-a iz naših priča. U bolnicu je došao po preporuci direktora Zavoda za zapošljavanje HNŽ/K „junaka“ iz naših ranijih priča. Za vašu informaciju ovaj KOS-ovac Vlado Čuljak je odani ćiriličarev igrač koji obnaša funkciju predsjednika nadzornog odbora HDZ Bosne i Hercegovine. Nakon svega navedenog možete samo pretpostaviti koliko je Čović pokojnog glavnog državnog tužitelja Barašina imao u šaci tijekom sudske farse.

Većina izvornih dokumenata, za koje je Tužiteljstvo KS-a u lipnju utvrdilo da nedostaju, korišteni su pred Sudom BiH koji je u studenom 2006. godine nepravomoćno osudio Dragana Čovića na pet godina zatvora, jer je kao ministar financija FBiH zloupotrijebio svoj položaj i omogućio tvrtkama obitelji Lijanovići iz Širokog Brijega da izbjegnu plaćanje više od 1,8 milijuna KM carinske takse.

Međutim, nakon provedenog žalbenog postupka, Sud BiH se u lipnju 2008. godine proglasio nenadležnim, a predmet je ustupljen Tužiteljstvu Kantona Sarajevo. Suđenje ni do danas nije nastavljeno, niti je podignuta nova optužnica.

Kanevčeva je tvrdila da je predmet ponovo u predistražnoj fazi i da ga Tužiteljstvo KS-a trenutno pokušava rekonstruirati pregledavanjem stotina sati snimaka suđenja na Sudu BiH i ponovnim traženjem izvornih dokumenata iz nadležnih institucija. Dodala je tada da ne zna hoće li nestanak dokaza samo odgoditi ili potpuno onemogućiti procesuiranje slučaja, što ovisi od toga postoje li izvorni dokumenti još uvijek.

Prijenos predmeta sa državne na županijsku/kantonalnu razinu trajao je dvije i pol godine. Dopisi pokazuju da su dokazi najmanje devet puta transportirani između tri pravosudne institucije, u razdoblju od ožujka 2009. do veljače 2011. godine. Kutije, registratori i fascikle su uglavnom prebacivane bez pratećih lista dokaza koji se u njima nalaze, pa je zbog toga, kažu zvaničnici iz tužiteljstva, teško utvrditi tko je odgovoran za nestanak dokumenata.

Tužiteljstvo BiH je predmet Čović-Lijanovići proslijedilo Tužiteljstvu KS-a 24. ožujka 2009. godine, devet mjeseci nakon što se Sud BiH proglasio nenadležnim. Uz predmet su dostavljene neovjerene preslike dokumenata korištenih na suđenju, dok su izvornici tada još uvijek bili u Sudu BiH.

Tužiteljstvo KS-a je najprije zatražilo kompletiranje liste dokaza, ali je dva tjedna kasnije, ipak, odlučilo da primljenu dokumentaciju vrati, navodeći da se ne smatra nadležnim niti ovlaštenim za ovaj predmet. Međutim, državno tužiteljstvo im je 9. srpnja 2009. godine ponovo vratilo isti spis s preslikama dokumenata.

Izvorni dokazi sa suđenja su tek 14. prosinca 2009. godine preneseni iz Suda BiH u Tužiteljstvo BiH. Potom je prošlo više od mjesec dana prije nego je pokojni i od Čovićeve eskadrile korumpirani Barašin Tužiteljstvu KS-a proslijedio 31 kutiju sa dokazima koje su, prema riječima Kanevčeve, stigle u Tužiteljstvo KS bez precizne specifikacije i bez izvornih dokumenata, a kad se uzme da je Barašin dugo godina radio kao tužitelj u Livnu i da je volio „razgovarati“ sa obavještajnim službama i da je Borjana Krišto iz Livna u odličnim odnosima s Miloradom Barašinom, a u intimnim sa Draganom Čovićem, a posebno odlična sa bivšim šefovima nekadašnjih službi (njezinim biološkim ocem  STANKOM ČOLAKOM), Čoviću nije bio problem da preko svog kombinatora Branka Kolobarića i Borjane Krištonagovori tadašnjeg državnog tužitelja Milorada Barašina uz asistenciju Sudačkog bračnog para JUKIĆ (Obdusmenka u BiH) da ZAGUBI originalne dokaze protiv Dragana Čovića, ali i ovdje su pronađeni izvornici i novi dokazi tako da ima zakonski temelj za ponovljeno suđenje.

Kanevčev priznaje da je zaposlenica Tužiteljstva KS-a tada napravila grešku što je uopće primila pošiljku bez pratećeg popisa dokumenata. Tri dana kasnije je tužiteljstvo pokušalo vratiti kutije, ali su ih kolege sa državne razine odbile primiti.

“Samo su nam ih opet kamionom vratili”, kaže Kanevčeva.

Nakon svega, Tužiteljstvo KS je 17. ožujka 2010. godine popisalo sadržaj kutija i ustanovilo da dio dokaza nedostaje, odnosno, da su za neke pronađene samo preslike. Kanevčeva kaže da je dobivala usmena objašnjenja iz Tužiteljstva BiH: da su dokumenti možda izgubljeni u njihovim podrumima i da ne znaju gdje se nalaze.

Tužiteljica kaže da je posumnjala u ovaj izgovor, pa je 15. srpnja 2010. godine ponovo zatražila od Barašina dokumente koji nedostaju. Dvanaest dana kasnije je stiglo devet kutija dokaznog materijala koje je poslao državni tužitelj Oleg Čavka, njen bivši kolega iz Kantonalnog tužiteljstva.

Iz popisnog lista u kojem nije preciziran sadržaj svih kutija vidi se da su u Čavkinoj pošiljci bila najmanje tri od 40 dokumenata koji su nedostajali Tužiteljstvu KS-a. Neke od nedostajućih dokumenata posjeduje i objavila je redakcija portala www. mega-media.hr i rado će ih ustupiti nadležnim organima gonjena.

Tužiteljstvo KS nije bilo zadovoljno, pa je 20. rujna 2010. godine još jednom tražilo nedostajuću dokumentaciju. Barašin tada šalje odgovor da je već dostavio sve dokaze kojim je Tužiteljstvo BiH raspolagalo.

Međutim, početkom 2011. godine je u Sudu BiH pronađeno još dokaza. Prema podacima iz dostavnice, Sud BiH je 10. veljače 2011. godine dostavio Tužiteljstvu BiH jedan crni registrator s dokazima, ali nije navedeno što se u njemu nalazi.

U Tužiteljstvu KS su izjavili da ne mogu potvrditi niti negirati prijem crne fascikle, ali ta fascikla se upravo sada otvara kao dodatni novi dokazni materijal.

U Kantonalnom tužiteljstvu kažu da su o svemu obavijestili Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH. Iz ove institucije, nadležne za imenovanje, razrješenje i disciplinsko procesuiranje tužitelja i sudaca nisu željeli potvrditi niti negirati da je pokrenut disciplinski postupak zbog nestanka izvorne dokumentacije. Ne trebamo ni napominjati da je i Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće također tijelo koje imenuje politika i nije podložno koruptivnim djelatnostima

Nestanak izvornih dokumenta je ranije u ovom slučaju oslobodio Čovića dijela optužbe, kada je izvornik jednog od dva važna dokaza optužbe nestao iz arhiva institucije kojom je on svojevremeno rukovodio.

Suđenje za organizirani kriminal, zloupotrebu položaja, uzimanje i davanje mita te utaju 38,7 milijuna KM uvozne takse je počelo 10. ožujka 2005. godine kada je Sud BiH potvrdio optužnice protiv sedam osoba. Osim Čovića, za različita kaznena djela bili su optuženi Jozo, Jerko, Mladen i Slavo Ivanković-Lijanović, vlasnici Mesne industrije Lijanović iz Širokog Brijega, Mato Tadić, tadašnji predsjednik Ustavnog suda BiH i Zdravko Lučić.

Tijekom suđenja je utvrđeno da su u lipnju 2001. godine dvije tvrtke obitelji Ivanković-Lijanović od Carinske uprave FBiH zatražile oslobađanje od plaćanja prelevmana – posebne takse na uvoz mesa. Zahtjev je 23. lipnja proslijeđen Čoviću, tadašnjem ministru financija FBiH, u čijoj nadležnosti je bila carina. Istog dana, iz ministarstva su vraćena dva dokumenta sa faksimilom (pečatom) Čovićevog potpisa, u kojima je izneseno mišljenje da Lijanovići ne trebaju plaćati prelevmane.

Tijekom suđenja je utvrđeno da je Čović slijedeće dvije godine ignorirao upozorenja o nezakonitosti takvog aranžmana koja su mu uputili Mirsad Kurtović, tadašnji ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i Fuad Kasumović, tadašnji zamjenik direktora Carinske uprave FBiH. Prema optužnici, na ovaj način su tvrtke Lijanovića izbjegle plaćanje 38,7 milijuna KM uvozne takse.

Čović je 2002. godine izabran za člana Predsjedništva BiH, a Carinska uprava FBiH je naknadno pokušala naplatiti taksu. Lijanovići pokreću upravni spor u kojem je Vrhovni sud FBiH presudio da moraju platiti carinski dug. Međutim, Ustavni sud BiH je ukinuo niz presuda, usvajajući apelacije Lijanovića za manje od dva mjeseca, iako postupci pred ovim sudom obično traju između godine i godine i pol.

Zajedno sa Čovićem i braćom Ivanković-Lijanović i tadašnji predsjednik Ustavnog suda, Mato Tadić je optužen za zloupotrebu položaja, primanje mita i sudjelovanje u organiziranoj kriminalnoj grupi. Međutim, optužbe nisu namjerno dokazane, pa su Tadić i Lijanovići oslobođeni, a uz njih i Zdravko Lučić, za kojeg je tužiteljstvo tvrdilo da je posredovao u davanju mita.

Čović je osuđen na temelju jednog od dva dokumenta, na temelju kojeg su Lijanovići izbjegli platiti 1,8 milijuna KM. Drugi dokument, gotovo istog sadržaja, na temelju kojeg je izbjegnuto plaćanje dodatnih 36,9 milijuna KM takse, Sud BiH nije ni razmatrao, jer u Ministarstvu financija FBiH nije nađen njegov izvornik, već samo preslika.

Nestanak izvornih dokumenata iz arhiva državnih institucija je u još najmanje dva procesa doprinio da sudovi visokopozicionirane političare oslobode optužbi za zloupotrebu položaja.

Upravo zbog nepostojanja izvornika ili ovjerene preslike dokumenta na kojem se optužnica temeljila, Kantonalni sud u Sarajevu je oslobodio Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića, bivše premijere Vlade FBiH, optužene za zloupotrebu službenog položaja, rekla je Dalida Burzić, tadašnja sutkinja ovog suda.

FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (88) Hrvatski narod u BiH opljačkali oni kojima su dali svoj glas na izborima! 6

Milorad Dodik je također bio optužen za zloupotrebu položaja premijera Republike Srpske (RS), nezakonito isplaćujući budžetski novac i kupujući stanove ministrima, članovima skupštine i drugim osobama. Uz Dodika je bio optužen i Novak Kondić, bivši ministar financija RS-a, a obojica su u oktobru 2005. godine oslobođeni zbog nedostatka originalne dokumentacije iz Arhiva Vlade RS-a.

Banjalučki Osnovni sud je zaključio da tvrdnje optužbe ne može prihvatiti, jer je Arhiv Vlade RS-a bio neuredan, a relevantna dokumentacija je nedostajala ili je bila u neovjerenim fotokopijama, stoji u presudi koju je u svibnju 2006. godine potvrdio i Okružni sud u Banja Luci.

Čovićeva Obećanja

Treba li nagađati, novopotvrđeni lideri na listopadskim izborima 2018. godine, oboružani biračkim legitimitetom, niti u snu ne misle tako. I prije početka pregovora o formiranju parlamentarnih većina i novih vlada obećavaju izbezumljenim narodima da će koalicije praviti isključivo na programskom približavanju i da im udobne fotelje nisu niti na kraj pameti. I dok većina čelnika najjačih političkih stranaka generalno i paušalno iskazuju strateško opredjeljenje o euroatlantskim integracijama i spremnosti popuštanja i konačnoga rješavanja slučaja “Sejdić i Finci”. Vođa HDZ-a BiH Dragan Čović svojim je biračima, ali i svekolikome hrvatskome puku, u svome prepoznatljivome slatkorječivom stilu, Četvrti put u zadnjih 15 godina zajamčio uspostavu hrvatske izborne jedinice i održavanje sljedećih parlamentarnih izbora na “hrvatskome području” i po novom Izbornome zakonu, kanal na hrvatskom jeziku i druga obećanja narodu.
Krupne riječi je izgovorio ćiriličar, što bi valjda trebalo značiti da KOS-ovac ima u svojoj glavi tu čarobnu, dobitničku formulu koja bi konačno, eto, trebala i riješiti hrvatsko nacionalno pitanje u BiH. Lakoća s kojom je Čović laže biračima godinama je fascinantna i ona snažno prodire do “čipa” svakoga nadahnutoga KOS-ovca koji u svom mentalnom sklopu za sljedeće parlamentarne izbore traži mjesto pod korumpiranim Draganom.

Ima li taj euforični optimizam Jugoslavena Čovića utemeljenje, osobito u njegovim možebitnim diskretnim razgovorima s partnerima s kojima će fabricirati novu vlast, prije svega Miloradom Dodikom, ili je to još jedan dobro poznati blef i skandalozni podcjenjivački incident čelnika kojem Hrvati već nekoliko ciklusa nesebično daruju ogromno povjerenje na izborima iako im konstantno laže ostaje sačekamo 7. listopad 2018. godine. Dragan Čović je dosada dobivao izbore u lažima i obećanjima koje nikad nije ispunio. On nema nacionalni legitimitet, jer se nikad do rata nije izjašnjavao Hrvatom nego Jugoslovenom, a usput se potpisivao i ćiriličnim pismom. Ćiriličar se nema pravo poigravati intelektualnim dometima i nacionalnim osjećanjima Hrvata pa i sa svojim poniznim biračima i zloupotrebljavati njihovu političku patnju, naboj i nevjerojatno političko sljepilo koje graniči s totalnom političkom  nepismenošću, a sve te trenutne političke prednosti KOS-ovac Čović vješto koristi za ostvarenje svoji privatnih planova, a o nacionalno interesu Hrvatskog naroda samo priča i isto zloupotrebljava, a ovo sve se može utvrditi analizom dosadašnjeg ponašanja i učinka ćiriličara Dragana. Taj isti predsjednik KOS-a BiH je nekoliko godina predvodio pregovore o slučaju “Sejdić i Finci” i nije ih uspio dovesti do kraja unatoč silnoj pomoći europskoga povjerenika za proširenje Štefana Fuelea. I njegov najvjerniji partner Milorad Dodik mu se po Bruxellesu ili Pragu podsmjehivao zbog muka kroz koje prolazi u natezanju s bošnjačkim čelnicima, a često i zbog svoje smušenosti i kolebljivosti oko najpovoljnije varijante za Hrvate kod izbora hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Treba li podsjećati, Jugoslaven Čović je na jednom sastanku zastupao i branio model izravnoga, a onda bi na nekom drugom pregovaračkom krugu izmislio model izbora članova Predsjedništva BiH u državnome Parlamentu.

To lutanje kasnije su mnogi proglasili smišljenim destruktivnim akrobacijama kako se slučaj “Sejdić i Finci” zapravo i ne bi riješio, a u biti to  je Čović provodio srpsku politiku u BiH. Za Čovića je presudno bilo potpisivanje sporazuma o principu da jedan narod onome drugome ne bira njegove predstavnike u vlasti. To je njemu bio prioritetni signal da napumpa “ugroženi narod” i da se kandidira i nada se pobijedi u utrci za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH iako on nije Hrvat već Jugoslaven u službi KOS-a.

Jer, da je slučaj “Sejdić i Finci” riješen, bez obzira  biralo se izravno ili posredno, kandidat HDZ-a BiH bi itekako imao muka na izborima. Hrvati bi, kao prvo, masovnije izišli na glasačka mjesta, a onda bi rasterećeni mogli bez stresa i straha od onoga drugoga birati sebi člana Predsjedništva države, dakle, i alternativu. Ta teza da bi HDZ BiH pomeo političku konkurenciju u zasebnoj hrvatskoj jedinici dugoročno ne stoji i to se pokazuje kod Bošnjaka i Srba koji prepoznaju konkurenciju i pluralizam i daju glas alternativi. Povijest upozorava i uči da, kada Dragan Čović daje obećanja o rješavanju strateških nacionalnih problema ili pitanja, sve treba uzeti sa zadrškom i podozrenjem. Preduga je lista njegovih olakotno danih obećanja, a ne može se baš pohvaliti da je ijedno riješio osim što je efektno pokoravao financijske poluge u vlasti sa svojim partnerskim “sijamcima” iz drugih etno tabora.

Treba priznati da se Jugoslaven Čović ipak lucidno pokriva glasovima. Pa, njega je među prvima za hrvatskoga člana Predsjedništva predložila sarajevska stranačka baza. Jednostavno je za psihološku analizu ta potpora posramljenoga biračkoga tijela politici koja u temeljima ima formiranje hrvatske federalne jedinice i zasebne izborne jedinice i to do Kupresa i Salakovca, a istodobno se brutalno kažnjava opcija koja u sloganu poručuje: “Ovo je moja zemlja” i čiji lider u srcu Hercegovine, u Stocu, gromoglasno uzvikuje: “Nikada se nećemo odreći povijesnih mjesta Kraljeve Sutjeske, Bobova, Kreševa”… Pa dobro, pobjednički legitimitet apsolutno daje legitimno pravo da se proklamira i zasebna izborna jedinica kao strateški cilj, samo treba upozoriti da se za neispunjavanje obećanja mora odgovarati, a Hrvati u pojedinim područjima bi morali dobro promisliti hoće li u toj izbornoj jedinici, naravno, ako je ikada bude, moći kandidirati i sebi birati predstavnike ili će biti samo puke izborne vodonoše. I da ne budemo naivni, za kompromis je potreban najmanje Bakir Izetbegović, a vjerojatno i više njih.

Mišljenje Fra Petra Jeleča o Draganu Čoviću i njegovim poslušnicima najbolje ilustrira mišljenje većine Hrvata u Bosni i Hercegovini, gdje Fra Petar kaže:

Kriminal je drugo ime Čovića

Hrvatski je narod u Bosni i Hercegovini danas u teškoj, ali ne u bezizglednoj situaciji. Hrvati se u BiH zbog loše politike, koja se prema njima vodila posljednjih 15 godina, prvenstveno iz Širokog Brijega, Mostara, Banje Luke i poduzeća SOKO  Mostar, nalaze u stanju potpune dezorijentiranosti.

Glavni je problem što nas već godinama predvode političari kojima su puna usta hrvatstva, a oni sami su Jugosloveni i pripadnici KOS-a, koji su svoj narod gurnuli u zapećak evropskih političkih i ekonomskih tokova.

HDZ kao hrvatska „stožerna stranka” od samog početka dobiva izbore na plašenju i homogeniziranju naroda. Prešli smo tako dug put od Herceg-Bosne, „opredjeljenja ili istrebljenja”, „hrvatskih samouprava”, „trećih kanala”, a sad je aktualna floskula o trećem entitetu koji će Jugoslaven Čović stvoriti nikada, a pitanje je hoće li i tada.

Naš narod je preko Dragana Čovića i njegove grupe opljačkan, raspamećen, osiromašen, ali ni on u svemu tome nipošto nije nevin. Dapače, vrlo je odgovoran za stanje u kojem se nalazi, jer svoje povjerenje uvijek iznova poklanja onima koji ga najviše varaju i potkradaju.

Sjetimo se samo raznih  revnih „boraca” za hrvatstvo u BiH koji su s milijunima opljačkanih eura pobjegli u Hrvatsku (poručnik JNA, KOS-ovac Ante Jelavić), gdje žive na visokoj nozi, „boreći” se za interese svoga naroda sa sigurne zagrebačke udaljenosti, poput nekih vrlih „intelektualaca”. Vjerujem da neće proći mnogo vremena da i današnji „stožernik” napravi taj „domoljubni čin” bježanja u „pričuvnu domovinu”, onog trenutka kad izgubi potporu dijela korumpirane međunarodne zajednice kojoj odgovara jedan takav ucijenjen čovjek na čelu hrvatskog naroda s kojim može raditi što god zaželi.

Pored njega su tu i drugi poznati i manje poznati stožerni pronevjeritelji budžetskih sredstava poput Nike Loznančića, Ive Mire Jovića, Davora Čordaša, nesuđene predsjednice i stručnjakinje za uništavanje „Livnobusa” Borjane Krišto i mnogi drugi „branitelji” hrvatstva, tj. vlastitih nekretnina i bankovnih računa.

Za stanje u Bosni i Hercegovini najprije je kriva velikosrpska agresija koja je pokrenula kotač zla na ovim područjima (ta se istina u ovoj politici tzv. regionalne suradnje želi zaboraviti i relativizirati). Budući da smo neobično skloni zaboravu, tu činjenicu treba stalno ponavljati, jer ljudi koji su počinili zločine i kriminal tokom rata i sad plivaju u korupciji su uništili budućnost nekoliko generacija ove zemlje.

Smatra se da je u vođenju njihove politike prema Bosni i Hercegovini i bosanskim Hrvatima, koja je čitavo vrijeme išla na ruku jedino velikosrpskoj politici (o čemu postoji mnoštvo dokaza, stenograma, intervjua), veliku ulogu odigrao i KOS(kontra-obavještajna služba bivše vojske Jugoslavije). Kontinuitet te politike preživio je u današnjem HDZ-u sa Draganom Čovićem na čelu i zato ovo zbližavanje na relaciji Dodik-Čović ne treba nikoga čuditi. Samostalne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini nije zapravo nikada bilo, jer su se predugo bespogovorno slušale naredbe koje su dolazile iz Zagreba, a kontiniurano su stizale i iz Beograda, što znači da je Dragan Čović samo mali poslušnik i provoditelj Beogradske politike i Beogradskih interesa na području Bosne i Hercegovine, a da to bolje radi pomažu mi sigurnosne strukture iz Beograda koje su ga i odgojile, a Dragan Čović nikako neda da se kroz Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini formiraju kvalitetni kadrovi iz obavještajno-sigurnosnog sustava jer bi mogli razotkriti njegovu Beogradsku bazu, a ovdje Čoviću svesrdno pomažu i određeni vjerski službenici koje ćemo morati imenom i prezimenom pozvati da prestanu podržavati politiku Beograda.

Ni „zli komunisti”, na koje inače mnogi vole svaljivati krivnju za sva zla koja su zadesila Hrvate, u svojih 45 godina vladavine nisu ni izbliza nanijeli toliku štetu Hrvatima koliko je to učinila i čini grupacija okupljena oko Dragana Čovića u svim svojim varijantama, brojkama i slovima, a to se vidi na terenu gdje se slobodno može reći da cca. 60% Hrvata na području Bosne i Hercegovine gladuje i bori se za životnu egzistenciju, a Čović i njegova grupa u tom siromaštvu Hrvatskog naroda obogatiše, e stvarno su prave političke snalažljive vođe.

Dragan Čović je ogledni primjer nemoralna političara koji se odlično snalazi u svakom sistemu, kojem je glavni cilj u životu ostajanje na vlasti zbog gomilanja osobnoga bogatstva i zaštite od kaznenih progona. Za vrijeme Jugoslavije bio je vjerni vojnik komunističke partije i kao takav je dospio na visoko mjesto u mostarskom „Sokolu” u kojem je „mudro” čekao rasplet ratnih zbivanja kako bi se opredijelio na stranu koja mu je obećavala daljnji opstanak na visokim položajima u društvu i u politici.

Dok su avioni JNA bombardirali i rušili hrvatske gradove i sela, „njegova” tvornica ih je revno servisirala i popravljala. Onda je okrenuo ploču i danas se postavlja kao mjera hrvatstva i određuje tko je dobar, a tko loš Hrvat. Ovih dana se žali kako mu – k’o biva – prijete da će biti „kriminaliziran i uhićen”. Kriminal je drugo ime za Čovića, ali u ovakvoj konstelaciji snaga i državnom uređenju mogao biti potpuno miran, ali u posljednje vrijeme osnivanjem određenih timova za borbu protiv bitnijih oblika kriminala posebno korupcije, Čović bi se morao dobro zamisliti.

Objavio:Mega media
Podijeli objavu