Podijeli objavu

Tomislav Mičić kao i Anto Nobilo difamira sljedeće osobe: Vicu Vukojevića, Božu Vukušića, suca Manfreda Daustera, tužitelja Lionhardta Weissa, emigranta Petra Penavu, suradnika UDBA-e Vinka Sindičića, suradnika SID-a Josipa Majerskog, Vladimira Šeksa… Pored zajedničkih meta, Mičić je na svoj difamatorski popis dodao Josipa Manolića, Tomu Sedlu, Ivana Lozu, Ivana Ćurka, Tomislava Kokora, dr. Miru Tomljanovića, Franju Vugrinca, Nikolu Majstrovića, Nikolu Štedula, Milana Buškaina…

Novinar portala dnevno.hr, Marin Vlahović, ispravno je jučer povezao HTV-ovu vijest o njemačkoj istrazi ubojstva Đure Zagajskog s promocijom knjige pukovnika SIS-a i takozvanog emigranta Tomislava Mičića.

Tomislav Mičić, nevjenčani suprug, državne tajnice u MVEP, Zdravke Bušić, objavio je knjigu, baš poput Ante Nobila, s prvenstvenim ciljem da pokuša utjecati na daljnje sudske procese udbašima u Njemačkoj. Nobilo u svojoj knjizi Đuru Zagajskog opisuje kao najgoreg teroristu, kojeg je shodno tome, i trebalo ubiti, jer kako inače kaže, i američki predsjednik Barak Obama je dao ubiti Osamu bin Ladena, a njemačka kancelarka Angela Merkel mu je čestitala na tome. Tomislav Mičić u svojoj knjizi napada sve one koji su povezani s istragom ubojstva Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića ili bi mogli svjedočiti protiv njegovog sudruga iz jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, Tihomira Oreškovića, kao glavnog osumnjičenog izvršitelja spomenutih ubojstava.

Tomislav Mičić, Đuro Zagajski, Anto Nobilo, Josip Perković

Odvjetnik Anto Nobilo je u svojoj knjizi o suđenju Josipu Perkoviću na stranicama od 243 do 245 prikazao od UDBA-e ubijenog Đuru Zagajskog kao najgoreg ustaškog teroristu. (Dio faksmila sa stranice 244)

Tomislav Mičić kao i Anto Nobilo difamira sljedeće osobe: Vicu Vukojevića, Božu Vukušića, suca Manfreda Daustera, tužitelja Lionhardta Weissa, emigranta Petra Penavu, suradnika UDBA-e Vinka Sindičića, suradnika SID-a Josipa Majerskog, Vladimira Šeksa… Pored zajedničkih meta, Mičić je na svoj difamatorski popis dodao Josipa Manolića, Tomu SedluIvana Lozu, Ivana Ćurka, Tomislava Kokora, dr. Miru Tomljanovića, Franju Vugrinca, Nikolu Majstrovića, Nikolu Štedula, Milana Buškaina

Glavnoosumnjičenog izvršitelja ubojstava Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića, Tihomira Oreškovića, Mičić jedva da i spominje iako je s njim radio u SIS-u kod Josipa Perkovića, točnije u Odjelu za specijalni rat gdje su savjetovali Antu Rosu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mičić je bio zadužen za Bosansku Posavinu o čemu i piše u knjizi, tereteći tako sam sebe i za njen pad, a i za aktivno sudjelovanje Hrvatske u ratu u BiH. Orešković je bio zadužen za Hercegovinu sve do Kupresa od kuda mu je supruga Milica. Mičić o njihovom zajedničkom radu kod Perkovića i Rose u Odjelu za specijalni rat uopće ne piše. Na stranici 350 svoje knjige on tek navodi da je Oreškovića upoznao 1991-e na Tuškancu. Tomislav je tada bio SIS-ovac pri Zapovjedništvu ZNG-a, a Tihomir kao tajnik Kriznog štaba za Liku došao, navodno tražiti oružje.

Tomislav Mičić, Tihomir Orešković, Ante Pandžić, Ivica Orešković

Ivica Orešković, brat osumnjičenog Tihomira, na promociji knjige Tomislava Mičića, u društvu Ante Pandžića. Ivica je u više navrata prijetio svima koji su pisali ili govorili protiv Tihomira: Domagoju Margetiću, Miri Matijeviću, Marinu Vlahoviću, Zdenku Bandi, meni…

Devedeset i prve godine sam se našao na Tuškancu, u svojstvu djelatnika za sigumosno-infonnativne poslove pri Zapovjedništvu Zbora narodne garde gdje sam dijelio radnu sobu s Lošom Domazetom, a iznad nas na katu bio je Imra Agotić, načelnik stožera ZNG-a.

Jednog dana me tamo posjetio Tihomir Orešković, zbog nekih vojnih stvari, odnosno nabave oružja. Znao sam da je bio emigrant u Kaliforniji i član HDP-a, ali nismo se nikada prije upoznali niti dopisivali. Razgovarali smo o emigraciji, pa mi je, između ostalog, pričao kako je bio u posjetu Nikoli Štedulu, čelniku HDP—a, na kojega je pucao Vinko Sindičić. Kada je stigao u London, već mu je tamo engleska tajna služba odredila gdje će boraviti, kada stigne u Edinbourgh. Rekao mi je da je razgovarao s britanskim policajcima u civilu, napomenuvši kako se to moralo činiti, jer bi naprotiv takve emigrante Britanci posjeli na prvi zrakoplov i izgnali iz zemlje. To mi je bio još jedan dokaz kako je HDP bio pod utjecajem stranih službi. Također, rekao mi je da su ga pitali održava li veze s ljudima u domovini. On je odgovorio potvrdno, na što je uslijedilo pitanje o Štedulovoj reputaciji u Hrvatskoj. To je bila 1988. godina, znači Milošević je već započeo svoju kampanju, pa su se jugoslavenski temelji počeli ljuljati. Onda su se zanimali kakve su Štedulove šanse da postigne čelnu poziciju u hrvatskoj oporbi. Orešković je odgovorio da Štedul u domovini uživa ugled, ali da postoji još potencijalnih kandidata za spomenuto mjesto. To ih je “očito zanimalo, jer je Štedul bio njihov čovjek. Kada se to ima na umu, postoji mogućnost da je napad na Štedula bio insceniran, te da nije bio glavni cilj oduzimanje njegovog života. Ukoliko je UDBA rukovodila HDP-om ta mogućnost zaista postoji. Nakon osamostaljenja Hrvatske, Novu 1991. godinu slavili su skupa, među ostalima, Josip Perković i Nikola Štedul.

Tomislav Mičić, “U potrazi za Hrvatskom”, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2019, strana 350 

Ovaj citat je znakovit iz više razloga. Mičić niječe bilo kakvu vezu s Oreškovićem za vrijeme ubojstava Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića. Na drugom mjestu piše kako je on 1983-e kada su ova ubojstva počinjena on bio u njemačkom zatvoru jer da su mu suradnici njemačke tajne službe iz redova emigracije namjestili optužbu za posjedovanje oružja. Postoje dokumenti i svjedoci da je Orešković tada boravio u Münchenu odakle je nakon počinjenih ubojstava otišao najprije za Kanadu, potom u Chicago, zatim Los Angeles, onda u San Jose i na koncu u New York iz kojeg se vratio u Hrvatsku.

Miro Tomljanović, Tomislav Mičić, Tihomir Orešković

Dr. Miru Tomljanovića znam s konca devedesetih nakon što sam u Globusu objavio seriju tekstova o UDBA-i, ratnim zločinima u Gospiću… S njim me upoznao Dobroslav Paraga i redovito bismo se čuli telefonom ili bi mi on slao pisma iz Schwarzwalda. Govorio mi je o svojim vezama s Tihomirom Oreškovićem, pa čak i da ga je on 1991-e dovezao iz Njemačke do Senja. Jedne zgode 1999-e kada sam se nalazio u Stuttgartu istražujući temu o automobilima koje su hrvatski kriminalci krali u Njemačkoj za vrijeme rata i preko HV-a švercali u BiH, dr. Tomljanović je nazvao šefa malog hotela u kojem sam odsjeo s kolegom fotoreporterom Hrvojem Dominićem i rekao mu da pripazi kakve goste prima, da će na mene biti izvršen atentat bombom. Vlasnik hotela, inače Hrvat oženjen Slovenkom, toliko se uplašio da nas je zamolio da napustimo hotel i da uopće ne moramo platiti račun. On danas živi u Crikvenici, a sin mu je nastavio liječničku praksu u Njemačkoj.

Nadalje, u namjeri da se zajednički osvete Nikoli Štedulu, prokazujući ga kao britanskog i jugoslavenskog agenta, jer između ostalog Štedul nije stao u zaštitu Oreškovića na suđenju u Rijeci za ratne zločine počinjenje u Lici 1991-e, već je rekao da je imao informaciju kako je Tihomir u SAD-u radio za američku tajnu službu, Mičić i Orešković gore citiranom anegdotom prave i jednu veliku grešku. Potvrđuju saznanja koja već imaju njemački istražitelji da je Orešković, nakon odlaska iz Njemačke u Ameriku, dolazio u Evropu u međuvremenu prije konačnog povratka u Jugoslaviju (Hrvatsku). Njemački istražitelji znaju ne samo da je Orešković u tom razdoblju posjećivao Britaniju već da je dolazio na mjesto zločina – u Njemačku. A u to vrijeme njegovih povrataka u Njemačku (Bavarsku), Tomislav Mičić je bio na slobodi i baš se kretao po Bavarskoj, ali i Baden-Württembergu. U Bavarskoj je između ostalih posjećivao višestrukog agenta (njemačkog, britanskog, austrijskog i jugoslavenskog) Milana Doriča, a u Švapskoj spomenutog dr. Miru Tomljanovića, koji je u Schwarzwaldu radio kao psihijatar, bio član HDP-a i posjećivao u zatvoru Božu Vukušića.

Dr. Miro Tomljanović je Tihomira Oreškovića odvozio i do granice sa Švicarskom, u mjesto Waldshut, gdje su posjećivali Josu Oreškovića iz Perušića. Joso je bio na vezi Mirku Kasumoviću, kasnijem šefu ratnog SZUP-a u Gospiću i svjedoku pokajniku na suđenju Tihomiru Oreškoviću, Mirku Norcu i Stjepanu Grandiću za zločine počinjene u listopadu 1991-u u okolici Gospića. Kasumovića je na mjestu šefa SZUP-a u Gospiću naslijedio Vlado Orešković zvani Pivac, brat Josin. Pivac je 2000-e istraživao ubojstvo Milana Levara i došao do saznanja da iza istog stoji Tihomir Orešković. To mi je i osobno nekoliko puta, u prisustvu drugih osoba ispričao.

Tomislav Mičić, Zdenko Ropac, Zdenko Bando, Mirko Kasumović

Mirko Kasumović, lijevo,  u društvu pokojnog Zdenka Ropca, u sredini, Zdenka Bande, pokojnog generala Petra Stipetića, novinarke Nacionala Orhideje Gaure Hodak te bivše Ropčeve odvjetnice.

Krvavi trag zločina iz osamdesetih, preko devedesetih, vuče se do današnjih dana. Treći Orešković, Tomislav, suborac pokojnih Milana Levara, Zdenka Bande i Zdenka Ropca, svjedočio je kako je Tihomir Orešković odgovoran i za ubojstvo hrvatskih onitelji Pocrnić i Hećimović. One su ubijene u jednom perušićkom zaseoku u jutro 16. listopada 1991., a te večeri održan je tzv smrtonosni sastanak u gospićkom Kriznom štabu na kojem je bio prisutan i spomenuti Kasumović. Prema pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda na tom sastanku  je Tihomir Orešković naredio svim prisutnim predstavnicima vojnih i civilnih vlasti Gospića, da se za odmazdu mora pobiti zatočene srpske civile i ponekog Hrvata, što se i dogodilo sutra ujutro. Oštećenici likvidiranih Pocrnića i Hećimovića pričali su mi da su otvoreno pitali Tihomira Oreškovića je li on dao pobiti njihovu rodbinu. On im je rekao da je to dao učiniti Mirko Kasumović. Kada su to prenijeli Kasumoviću, njemu je navodno užasno skočio tlak tako da je jedva preživio. Oštećenici su zatim u više navrata bili upozoravani od Mirka Kasumovića i Vlade Oreškovića Pivca da se više ne raspituju o sudbini svojih najmilijih. Pivac i Kasumović danas posjećuju Njemačku, jer da navodno posreduju u zapošljavanju naših radnika na njemačkim gradilištima. Pivac je ovih godina kad je trajalo suđenje Perkoviću i Mustaču boravio i kod brata Jose kod kojeg je, podsjećam, osamdesetih iz SAD-a, a u društvu dr. Mire Tomljanovića dolazio Tihomir Orešković. Njemački istražitelji sumnjaju da Pivac i Kasumović zapravo po Njemačkoj prate razvoj istrage o povezanosti njihovog zemljaka Tihomira s ubojstvima iz 1983-e.

Hrvatsko pravosuđe je ubojstvo obitelji Hećimović i Pocrnić, a zahvaljujući “svjedoku” kojeg je pronašao Vlado Orešković Pivac, pripisalo pobunjenim Srbima, a oštećene obitelji su “zamoljene” da ne traže obdukciju i ne poduzimaju nove pravne i javne korake kako si ne bi nabijale nove troškove.

Na koncu, vratimo se opet na Mičićevu tvrdnju da mu je Tihomir Orešković pričao da je kod Nikole Štedula boravio 1988-e u Škotskoj.

NACIONAL: A kakav je bio vaš odnos s Tihomirom Oreškovićem? Kad ste ga upoznali?

Upoznao sam ga u Škotskoj kad je došao kod mene na razgovor zbog namjere da 1990. nakon demokratskih izbora ide u domovinu. Inače je živio u Americi, gdje je postao i članom HDP-a. Iz Amerike sam o njemu dobivao kojekakve informacije, s jedne strane da je pouzdan, sposoban i dobar, a s druge strane da nije. Zato sam se morao oslanjati na vlastite prosudbe i uvijek s određenom rezervom.

Orhidea Gaura Hodak, Nacional, 09. 12. 2015

Izgleda da Tihomir Orešković ni pred njemačkim sudom neće moći računati na podršku Nikole Štedula i njemu odanih bivših pripadnika HDP-a. No, svakako da može računati na Tomislava Mičića i ostale iz udbokosovske mreže, koji nisu bili baš od pomoći ni svojim šefovima Perkoviću i Mustaču.

nastavlja se

45lines.com

Podijeli objavu

Odgovori