Podijeli objavu

Pisati o nekom, koga porede s Al Caponeom, a nemati moć države, istražnih, policijskih i pravosudnih organa, uglavnom je utopija ili u najmanju gubljenje vremena.

Zato ovaj tekst sam po sebi nosi niz otvorenih pitanja.

Pitanja upućenih Vama, državi, njemu.

Naime, čovjek je uveliko obilježio zadnjih trideset godina života Mostarcima, Mostaru, Hercegovini, državi.

Eksponent ili čovjek iz sjene, Safet Oručević, je u svemu vezanom za pomenuto okruženje.

Izreći ćemo samo neke dileme i pitanja iz sfere njegova života, kojima je utjecao na naše sudbine.

Nećemo se baviti njegovom familijom, mada je on, svojim javnim i onim drugim radom utjecao na sudbine naših… porodica, familija ili obitelji.

Pa tko je on, Safet Oručević, Mostarac prosječna obrazovanja, o čijim se djelima, bolje rečeno nedjelima, još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, priča?!

Grad priča o banditskoj, kriminalnoj grupi koju je predvodio Oručević, a koja je bila specijalizirana za krađe umjetnina po stanovima i kućama uglednih Mostaraca.

Dali je novac od preprodaje ukradenog, bio inicijalni kapital za pokretanje biznisa kroz lanac kladionica?

To ne znamo, a pitamo se što o tome znaju oni koji su Safeta u vrijeme demokratskih promjena početkom devedesetih gurnuli u politiku.

Očito, imati policijski dosje u to vrijeme bilo je ”in”, pa su o Safetu lijepo mislili i neki od Hrvata Mostara, a uvažavalo ga se čak i oko angažmana muslimana u oružanim pripremama obrane grada, od agresora zvanog JNA i srpski rezervisti.

Mnogi događaji, u tim ranim devedesetima, nosili su obiteljske poveznice, pa bi vjerojatno i tadašnju Oručevićevu afirmaciju trebalo tražiti u vrhu mostarskog SDA, i simpatijama Hrvata sličnih njemu.

Ipak, teško da bi, oni koji dobro pamte i analiziraju, iz tog perioda mogli naći neko djelo koje bi moglo svrstati Safeta kao zaslužna za obranu muslimanskog građanstva u Mostaru.

Međutim, Safet Oručević, potpisnik prisege Hrvatskog Vijeća Obrane, bio je dio civilne vlasti Mostara, indirektno i vojne, a time dobiva značajnu poziciju, ulogu u daljnjim hrvatsko-muslimanskim odnosima kako u gradu, tako i u cijeloj Hercegovini.

Safa Oručeviću:Odaberi dres da znamo koju utakmicu igramo 1

Naime, samozvana vlast BiH, Alija Izetbegović i njegovi suradnici (koji su se brzinom svjetlosti riješili Hrvata, Hrvata koji su trebali aplicirati u toj vlasti, a pritom su bili glas baze) pokazali su kajanje zbog potpisa na dokument kojim, 29. travnja 1992., priznaju organiziranu vojnu komponentu Hrvata i predaju joj grad na obranu.

To je bio period kada je i Alija Izetbegović shvatio da se od JNA i srpske agresije treba braniti. Logično je bilo praviti svoju vojsku, samo vječno pitanje ostaje gdje mu je ili gdje im je bila logika u napadu na vojsku i narod koji  pomaže i zbrinjava stotine tisuća članova njihovih obitelji?

To, što je muslimanska vojska Alije Izetbegovića, organizirana od dezertera i prebjega iz HVO-a, napravila 1993. godine, ući će u anale ratovanja.

Neviđeno!!!

Naravno, mislimo na hrvatski narod u BiH i Hrvatskoj!

Pitate se, kao i mi, gdje je tu Safet Oručević.

Dobro implementiran u gradsku vlast, radi suptilan logistički posao na relaciji Mostar-Grude-Zagreb, sudjeluje u stvaranju vojske u vojsci.

Muslimane iz HVO-a prebacuje u ABiH, a destruktivnim djelovanjem u vlasti intenzivno radi na hrvatsko bošnjačkom sukobu.

Je li Oručević nasjeo na silne Alijine priče o pomoći arapskog svijeta, to svakako traži dublju analizu, ali da je izdao mostarske Hrvate i sugrađane muslimane uveo u nepotreban rat, to je sigurno.

Ratno profiterstvo je posebno poglavlje i vrijedilo bi, ako ništa zbog povijesne istine znati, čijim novcima je Oručević tih ratnih godina putovao Hrvatskom, koji su novci bili u igri u njegovim pregovorima sa Srbima?

Priča se o odlascima u Nevesinje, kupovini skupog streljiva i plaćanju srpskog granatiranja hrvatskih linija?

Nesporno, kako bi Mostarci rekli “prepreden”, nametnuo se kao apsolutni lider Mostarskih muslimana, pa je po toj logici i postao gradonačelnik poratnog Mostara.

U muslimanskim krugovima se uvijek govorilo kako ne uživa Alijine simpatije, međutim interes i razum pobjeđuju sve, pa eventualna netrpeljivost pada u drugi plan, jer interes kao poveznica i danas stoji kod Oručevića i to ne samo s muslimanima!

Gradonačelnik Oručević, sa svojim partnerom Ivicom Prskalom, ulazi u mnoge projekte, financirane od međunarodne zajednice, a s ciljem obnove grada, vraćanja života, oživljavanje gospodarstva.

Što je uspio ili što su uspjeli?

Odgovor je ništa, apsolutno ništa nisu napravili.

Interes je međunarodne zajednice bio obnova grada, podizanje Starog mosta .

Most je napravljen, ponos grada, i neka je, ali što je s ostalim segmentima života?

U vrijeme Safetove vlasti, krenule su sramne privatizacije, dokusureno je gospodarstvo i grad bilježi najmanji broj uposlenih u zadnjih 50 godina.

Povratnici, njegovi sunarodnjaci,… nije ih bilo, nije vratio život u grad!

Naravno da nije bio jedini krivac, ali svakako treba dati odgovore za mnoga djela iz tog perioda.

U njegovo vrijeme vlasnička struktura na mnogim društvenim i privatnim objektima i posjedima se mijenjala, dilalo se opće državno dobro, devastiralo se sve!

Uvijek se nameće pitanje, kada se traži poveznica ljudi iz politike i biznisa, za koga su radili ti političari u vrijeme mandata, pa da po isteku istog, život nastavljaju kao vlasnici velikih privatnih tvrtki?

Dojam je da su mnogi ušli u politiku samo da bi napravili osnovu za privatni biznis. Koliko je to bio motiv Safetu Oručeviću, lako je provjeriti, naravno, ako ima volje i snage u onim institucijama vlasti koje se time bave.

Da se ne lažemo; mnogima, pa ni Safetu Oručeviću, termin općenarodni interes, sprdačina je koju nikada nisu prihvatili, a za koju se moderno tvrdi da je tekovina socijalizma.

To samo potvrđuje ono prosječno obrazovanje s početka priče, jer naš Safa ništa od društvenog-državnog-zajedničkog ne vidješe po svijetu, politička funkcija je bila samo u funkciji osobnih interesa.

Zabluda bi bila vjerovati da se opredjeljenjem za biznis Oručević odrekao politike.

Još iz ratnih vremena znao je da politika i biznis idu rame uz rame, a ono što je radio kao gradonačelnik samo je kruna sprege ta dva segmenta života jednog čovjeka.

Svjestan cjelokupne političke i gospodarske situacije u BiH, Oručević nikada nije zatro svoje relacije s Hrvatima, a kroz muslimanski korpus se provlačio i provlači, koketirajući s vrhom SDA, SBB, a pritom nikada ne gubeći dobre odnose s Harisom Silajdžićem i ostalom sad već Bošnjačkom političkom elitom.

Projekte koje je radio sa svojom austrijskom firmom nije mogao iznijeti bez politike, a kada je ta dimenzija u pitanju, onda idu i političke ucjene, trgovina moći, pokazivanje sklonosti Bakiru, Radončiću, u ovisnosti tko od njih dvojice trenutno bolje stoji.

Pokretanje svoje televizije je dokazani recept balkanske političke moći, jer samo na Balkanu taj medij služi za političko pljuvanje neistomišljenika.

Koju od svojih moći je Oručević iskoristio, kada je dobivao kredit u takozvanoj Razvojnoj banci Federacije BiH, svakako je za provjeru kod onih koje već spomenusmo, a zovu se državne institucije.

Inače bi vrijedilo vidjeti tko je sve dobio kredit u toj političkoj banci i kako ga vraća!

Dobro upućen u prilike BiH,  Safet Oručević je našao i interesno područje u nevladinim organizacijama. Osnovao je “Centar za mir i multimedijsku suradnju”, a sebe stavio za direktora!

Ne mislimo prepričavati već mnogo puta napisano, da je vlasnik TV1, magazina BH DANI, firme BIZ medija Mostar, koja je vlasnik RTV MOSTARA, pa tu su i portali biznis.ba , energetika.ba , svevjest.ba… i tko zna što još dotični ima?

 

Profesor Veledar javno ga prozva da je Al Capone Bosne i Hercegovine, međutim to ne dopire do ušiju državnih institucija koje bi trebale ipak obratiti pozornost na Safeta i njemu slične.

 

Ovom prigodom još samo koja rečenica  o njegovom famoznom Centru za mir, jer ta nevladina organizacija u svojim aktivnostima naglasak usmjerava na analizu rata iz devedesetih godina, trudeći se da konstruira što više ratnih zločina koje su navodno počinili Hrvati i HVO.

Za svoj rad ima potporu svih političkih bošnjačkih krugova, jer je prevashodan cilj  kroz reviziju povijesti optužiti hrvatski narod u BiH kao agresora sa zločinačkim djelima.

Centar za mir, u maniru institucije od imena, dijeli i godišnja priznanja, a to opet u režiji direktora Oručevića ima dublju pozadinu.

Neki od viđenih hrvatskih političara u BiH okitiše se priznanjima Safinih mirovnjaka, a time im ovaj stavi flaster preko usta za bilo kakav komentar na rad centra i njegova osobna istupanja u javnosti.

Ni tu nije kraj, politička moć laureata redovno osigurava i financijska sredstva za rad centra .

U posljednje vrijeme, Oručević javno optužuje i osuđuje Hrvate i sve što je hrvatsko u BiH.

Jadno i žalosno, no pravi odgovor na njegova pljuvanja nismo čuli, pa neka ovo obraćanje, ne njemu, nego državnim institucijama da rade svoj posao, bude naš odgovor.

 

Safa prokužen si, jeftina ti priča…

 

Fenix

Podijeli objavu

Odgovori