Podijeli objavu

Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se
da neću nikada uzalud napisati njeno ime.
Ako vidite da sam se iznevjerio
Hrvatskoj i njenom narodu,
odsijecite mi ruku.
Stavljam ruku na Hrvatsku:
ona gori.
Stavljam ruku na Hrvatsku:
ona drhti.
Hrvatska drhti od groznice i nade.“
(Ante Bruno Bušić, 1978.)

Prije točno 80 godina (6. listopada 1939, godine), u Vinjanima Donjim (u zaseoku Bušića Draga) smještenom uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom, nedaleko od Imotskog, rođen je karizmatični revolucionar, intelektualac, novinar, pjesnik, idealist, buntovnik, hrabri i nepomirljivi borac za hrvatsku nacionalnu slobodu i samostalnost, Ante Bruno Bušić – čovjek koji je u svojih 39 godina života ostavio tako duboki trag u našoj novijoj nacionalnoj povijesti kao ni jedan hrvatski emigrant prije njega.

Bez majke ostaje već s tri i pol godine i to će (kako je napisao 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. U rodnim Vinjanima Donjim pohađa osnovnu školu, gimnaziju u Splitu, a ekonomski fakultet završava u Zagrebu (1964. godine) poslije odustajanja od studija filozofije i francuskog jezika.

Odrastanje u Imotskoj krajini u kojoj su patrijarhalni odgoj, katolička vjera i njegovanje nacionalnog ponosa bili sastavnicom identiteta i dijelom nepisanog društvenog kodeksa, nije moglo ostati bez utjecaja na formiranje ličnosti maloga Brune.

Od ranog djetinjstva sretao se s narodnim pričama i legendama o junaštvu predaka i njihovom hrabrom otporu prema turskom osvajaču, a i u obiteljskoj lozi imao je hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, pa su i njegovi prvi pisani radovi bili prožeti ovom tematikom.

Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezano za povijest svoga kraja i hrvatskog naroda, nego i onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima. Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu Pisma strijeljanih koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu Slučaj Andrije Hebranga (autora Mile Milatovića, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu),  knjigu Svetozara Pribićevića, Diktatura kralja Aleksandra (objavljena 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura. Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao.

U dobi od trinaest godina u časopisu „Pionir“ objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka“) i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik“, „Polet“), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove“ nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već tada je bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu.

Jedina poteškoća s kojom se u vrijeme školovanja susretao bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) koja mu je svakako predstavljala izvjestan problem u verbalnoj komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.

Pripovijetke je pisao i kasnije u zrelijoj  životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu i odredila životni put.

Njegov istraživački, spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa agresivno nametanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.

Buntovnom, inteligentnom i požrtvovnom čovjeku koji je svoj kratki život proveo hrabro hodeći stazom borbe za hrvatsku slobodu i samostalnost, sudbina je namijenila ulogu vođe, lidera hrvatske emigracije i on je to bio, sve do te kobne večeri 16. listopada 1978. godine, kada je Parizu, podmuklo i kukavički, iz busije, rukom krvnika komunističke jugoslavenske Udbe njegov kratki, ali neprekidnom borbom i odricanjima ispunjen život surovo i nasilno prekinut.

Moralna načela iznad svega

 Boriti se za svoj cilj hrabro, bez kompromisa, neovisno o svim rizicima i opasnostima i u svakom trenutku biti pripravan u toj borbi podnijeti i krajnju žrtvu – ali jednako tako ostati uspravan, častan i dostojanstven i držati se temeljnih moralnih načela, to je bilo ono što je Brunu Bušića vodilo u toj neravnopravnoj borbi u kojoj su se on i njegovi prijatelji i istomišljenici drznuli pružiti otpor državnom teroru komunističke Jugoslavije – zločinačkom režimu koji je nastao u krvi i održavao se prolijevanjem krvi, terorom i nasiljem nad ljudskom slobodom i zdravim razumom.

„Moralna načela su sve što imamo i njih nikad ne smijemo iznevjeriti“, govorio je svjestan kako je bez toga svaka bitka uzaludna i unaprijed izgubljena i da ne postoji cilj koji čovjek pripravan na žrtvu ne može postići na častan i dostojanstven način.

On nije očajavao nad vlastitom sudbinom, niti je dopuštao da ga obuzmu malodušnost i beznađe, nego je nastavljao koračati svojom stazom i onda kad je bio posve siguran kamo sve to vodi. S njime nije bilo pogađanja. Brunu se nije moglo kupiti, ucijeniti, zastrašiti niti ušutkati i to su jugoslavenski žbiri i krvnici jako dobro znali.

Jedino je rješenje bilo: ubiti ga. I to su na kraju učinili.

Rukom plaćenog ubojice koji ga je sačekao te kasne večeri 16. listopada 1978. u sjeni ulaza njegovog privremenog boravišta u poznatoj pariškoj četvrti Belleville, na broju 57 u Rue de Belleville, iz busije je, mučki, s leđa, ispaljeno 5 hitaca u čovjeka koji u životu ni mrava zgazio nije niti bilo komu nanio ikakvo zlo. Ubojica je pobjegao, a Bruno ostao ležati smrtno pogođen u glavu i prsa i od zadobivenih rana uskoro je i umro.

Jedina njegova „krivnja“ sastojala se u tomu što se nije mirio s nepravdom i ponižavajućim položajem u kojemu se u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji nalazio hrvatski narod koji nije imao svoje nacionalne slobode niti prava koja po prirodi stvari pripadaju svakomu narodu na svijetu.

Znajući koliko je važna borba protiv srpsko-komunističke propagande (jer kad su Hrvati bili u pitanju velikosrpska i komunistička klika imale su iste ciljeve i metode), Bruno je najviše svoje energije ulagao u otkrivanje istine: kako o ratnim i poratnim žrtvama, tako i vezano za lažne, konstruirane velikosrpske mitove (u kojima ustaški logor Jasenovac već početkom 70-ih godina zauzima ključno mjestu) i crne legende o Hrvatima uz pomoć kojih je našem narodu nametnuta hipoteka „urođene genocidnosti“, ali jednako tako i u analize aktualnog stanja u tadašnjoj Jugoslaviji, uporno nastojeći svijetu dokazati o kakvom je režimu riječ i kakav je u toj državi stvarni položaj hrvatskoga naroda.

 Uspon karizmatičnog revolucionara

 Bruno je bio ujedinitelj hrvatske emigracije, karizmatik i lider koji se poput meteora pojavio na obzorju nacionalne borbe za slobodu tih sedamdesetih godina kada je nakon sloma Hrvatskog proljeća u tadašnjoj jugo-komunističkoj tamnici započeo novi val terora čiji je cilj bio ugušiti i u korijenu sasjeći svaku ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

Njegova politička platforma pomirbe koja je podrazumijevala potiskivanje svega onoga što je vodilo bilo kakvim ideološkim ili drugim podjelama koje su do tada teško opterećivale našu emigraciju, odbacivanje zabluda iz prošlosti i nastojanje da se na novim temeljima postigne jedinstvo oko zajedničkog cilja, a iznad svega silna energija koju je ulagao u svoju idealističku borbu koju je vodio bez oklijevanja i kalkulacija, prepoznati su kod većine naših državotvornih emigranata (pogotovu mlađeg naraštaja) kao jedini mogući i ispravni put i to mu je osiguralo posebno mjesto u krugovima hrvatskog iseljeništva, među svim onim iskrenim domoljubima koji su na umu imali isto: punu slobodu za hrvatski narod i bezuvjetnu samostalnost hrvatske države.

Pred izbore u krovnoj organizaciji hrvatskih državotvornih emigranata (HNV – Hrvatsko narodno vijeće) koji su održani od 6. do 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu, Bruno je sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad koja su sadržana u 7 točaka:

1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;

  1. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva;
  2. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
  3. Nadideologijska nacionalna borba;
  4. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada;
  5. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe;
  6. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

(Vidi:http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; stranica posjećena 4.10.2019.)

Na izborima je s najviše glasova izabran za člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje „Hrvatski vjesnik“, glasilo HNV-a.

Udba je Brunu ubila 6 dana prije nego se u Amsterdamu trebao održati drugi Sabor HNV-a na kojemu je (prema općem raspoloženju članstva) upravo on trebao preuzeti čelno mjesto u ovoj organizaciji.

Samo tri godine pošto je (u rujnu 1975. godine) po drugi put napustio Hrvatsku i uključio se u politički život naše državotvorne emigrantske struje, uklonjen je kao najveća opasnost za Titov režim. O njegovoj egzekuciji odlučilo se u Beogradu, na najvišoj državnoj razini, a mreža je pomno ispletena i cijela operacija trajala je mjesecima.

Zašto je morao umrijeti

 Mnogi i danas postavljaju pitanje motiva za ovu egzekuciju i licitiraju s time što je bilo presudno u tomu da sam vrh tadašnjeg zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima na čelu s Josipom Brozom Titom raspravlja o jednom hrvatskom emigrantu i tretira ga kao najopasnijeg državnog neprijatelja, te na kraju i donese odluku o njegovoj fizičkoj eliminaciji.

Meta je bio čovjek koji nije imao nikakvo drugo oružje osim riječi – pisane i izgovorene riječi koja se temeljila na istini, ali to je za tadašnju Jugoslaviju i njezino vodstvo koje je svoju vladavinu temeljilo na državnom teroru i propagandi koja je trebala izokrenuti stvarnost i sve prikazati u potpuno drugačijem, pozitivnom svjetlu, bila najveća opasnost.

Oni su jako dobro znali koliko je po njih pogubna upravo istina i zato su se panično plašili da ono što se u tom monstrumu od države događa ne dopre u svijet. Svim silama su se trudili održati na životu lažnu i idealiziranu sliku o sebi i vlastitom režimu, pa je sve što je od toga odudaralo trebalo eliminirati. Dok su nemilice tlačili oponente sustava i grubo gazili temeljna ljudska i nacionalna prava, slobodu i dostojanstvo svih nesrpskih naroda (poglavito Hrvata), uz posvemašnju medijsku blokadu (u vrijeme koje je bilo čak zabranjeno i slušati strane radio-postaje!), njihova je propaganda ustrajavala na tezi o „ustaškoj emigraciji“ koja je predstavljana kao najveća, smrtna opasnost po „bratstvo-jedinstvo“, „sistem samoupravnog socijalizma“ i državu koju odlikuju „sloboda“, „demokracija“, „samoupravljanje“ i „vladavina naroda“.

Svakako da je razloga za Bušićevo uklanjanje bilo više, ali svakako jedan od presudnih je posve nova koncepcija revolucionarne borbe koja se temeljila na jedinstvu hrvatskog iseljeništva i okupljanju oko platforme nacionalne pomirbe što ju je zagovarao.

Domete i mogućnosti stare hrvatske emigracije jugoslavenski vlastodršci su znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za njihov režim nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost.

No, oni koji su se okupljali oko Bušića i naročito u tadašnjem HNV-u, shvaćani su već kao gorući problem koji se moralo riješiti. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom Bušićevom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu.

Podijeli objavu

Odgovori