Podijeli objavu

Prema statističkim podacima Unije za održivi povratak BiH, Mostar je grad koji je pretrpio najviše razaranja u proteklom ratu. Ta razaranja su itekako vidljiva i danas.

Posljedice ratnih razaranja u Mostaru vidljive se u mnogim ulicama u gradu, a među najpoznatijima je zgrada Razvitka, koja se nalazi u samom centru. Nju, kao i mnoge druge, već skoro 25 godina koliko čeka na obnovu, svaki dan sve više nagriza zub vremena.

Enisa Bašić, predsjednica Udruženja raseljenih i izbjeglih Moj dom i bivša stanarka Razvitka, kaže za Oslobođenje da sve osobe koje čekaju na povrat svoje imovine, što bi rekli, misle da crnje biti ne može.i

– Vjerujte da ih zovnem ovdje sada, neki bi jedva došli, ali bi došli, našlo bi ih se tu. Svi bi samo rekli da vlasti ništa ne rade, to je njihovo mišljenje, pojasnila je Bašić.

Bivši stanar te zgrade Dejan Bojanić potvrđuje navode Bašić.
– Evo do dana današnjega ma nikakvih odgovora nemamo. Jedino smo dobili odgovore da je zgrada uništena, devastirana i to je sve bilo, kazao je.
Bašić nam pokazuje što je to jedino Grad učinio kada je u pitanju zgrada Razvitka.

– Nekad su sami u taj ulaz uselili Romi. To je bilo odmah iza rata i onda je postavljena ova ograda. Eto, barem to je Grad spriječio, kaže ona.
Da je Razvitka bilo u Mostaru, vidi se po zidinama koje su preostale. Imamo, međutim, mnogo zgrada koje su srušene do temelja i sada na tim istim lokacijama nalazi se parking. S mukom i suzama u očima Dejan se prisjeća svog djetinjstva u Šantićevoj ulici, gdje je nekada živio. Od tada je podstanar bez stalne adrese.

– U ovoj zgradi sam živio od rođenja 1947. do 1992. Zar ima smisla da se u ovim godinama potucamo bez krova nad glavom, zaključio je.

Obitelj Bojanić, kao i mnoge druge, godinama vodi borbu s vlastima ne bi li im se pomoglo, jer ono što su nekada posjedovali, do temelja je uništeno. Kažu nam da su nakon ovoliko godina tek sada uspjeli sklopiti ugovor s Gradom kako bi im snosio barem jedan dio kirije u smještaju u kojem se nalaze.
– Prošla je evo prva kirija koju su nam pomogli isplatiti. Od 1. kolovoza ove godine napravljen je ugovor s Gradom. Mi smo se nadali bit će neko bolje rješenje, kažu Bojanići.

Gdje su donacije?

S Ljiljanom smo se prisjetili 1992. kada su zbog privatnih razloga morali napustiti Mostar i izaći iz stana u koji više nikada poslije nisu imali priliku ući.
– Majku i sestru smo trebali odvesti u Beograd, gdje sam imala rodbinu, a mi poslije da se što prije vratimo na posao. Međutim, nije bilo mogućnosti vratiti se i morali smo ostati u Beogradu. Prilika za povratak desila se 1998, ali zgrade već tada više nije bilo, ispričala je Ljiljana.
Iz Unije za održivi povratak pojašnjavaju kako nastoje izvršiti pritisak da se sredstva namijenjena za ovakve slučajeve preusmjere na Mostar.

Više od 170 milijuna je predviđeno za BiH, da ne govorim o Hrvatskoj i Crnoj Gori, Srbiji. Želimo da vidimo da li se ta sredstva mogu usmjeriti za Grad Mostar jer znamo da gradske vlasti kao jesu za to da pomognu, ali nemaju novca, pojašnjava predsjednica Unije Mirhunisa Zukić.
Apsurda u Mostaru je mnogo, pa tako i sami stanari kažu da vlasti ovdje čekaju da oni umru i tako se ne bi morale više baviti ovim problemom. U Šantićevoj ulici imamo primjer zgrade gdje je nekoliko stanara obnovilo svoje domove a da je fasada zadržala sve “rane” gdje su je geleri u ratu pogađali.

Podijeli objavu