Podijeli objavu

Iako psiholozi smatraju da se život neće vratiti u normalu kakvu smo poznavali prije početka pandemije, ističu kako će se ljudski mozak brzo prilagoditi promjenama i prihvatiti ih kao normalne, ako usvoji nove navike, te dodaju kako je u tom procesu zapravo pogubno očekivati ponovno vraćanje na staro

Kako se 2020. približava svome kraju svijet se suočava s jednom neugodnom činjenicom – stvari se najvjerojatnije nikad neće vratiti “u normalu”. Normalnost je postala izlizana fraza koju koriste političari, dužnosnici, stručnjaci i ostali često viđeni društveni akteri, ali to je samo neuhvatljiva nagrada. Možda se radi i o nostalgiji za svijetom prije pandemije, mjestom u kojem je svakodnevica sličila na ostatak naših života, a možda se radi i o pokušaju vraćanja u vrijeme kad nam promjene nisu bile toliko univerzalno i intenzivno nametnute.

No, takvog svijeta više nema i teško da će se vratiti. To će potvrditi i psiholozi, uz dodatak kako je to loše samo ako se ne možete s time nositi. Polako shvaćamo da su ovogodišnje promjene možda i trajne. Dio sretnika će raditi od kuće. Ići ćemo u trgovinu rjeđe, ali ćemo trošiti više. Nošenje maske u javnom prijevozu je samo rutina. Rukovanje i zagrljaji će postati rjeđi, a većina svakodnevne komunikacije će se odvijati putem videoveze.

Ipak, psiholozi kažu da trajno prekidanje veza sa siječnjem nije nužno loše. Opasnost dolazi od ponovnog iščekivanja normalnog, umjesto da se posvetimo načinima kako ćemo se nositi s budućim izazovima. “Političari koji se pretvaraju da je ‘normalno’ pred vratima zavaravaju sebe ili svoje pristaše, a možda oboje. Ljudi koji trpe tragedije na kraju se vrate na svoju prethodnu razinu sreće, ali mislim da je COVID-19 malo drugačiji, jer i dalje očekujemo da će uskoro završiti. Tako da nema potrebe trajno mijenjati svoje stavove o tome”, rekao je za CNN Thomas Davenport, profesor informacijske tehnologije i menadžmenta na koledžu Babson u Massachusettsu.

Pristranost i adaptacija

Ljudska tendencija da vjeruje da su promjene privremene i da će budućnost opet nalikovati prošlosti često se naziva “pristranošću normalnosti”. Ljudi koji se ne prilagode promjenama vjeruju da će se vratiti ono što pamte kao ‘normalno’ i tako odgoditi promjenu svojih svakodnevnih rutina. “Oni koji odbijaju nositi maske možda su krivi za normalne predrasude, budući da ovaj upad u živote doživljavaju kao prolaznu pomodu koju ne trebaju prihvatiti”, rekao je Davenport.

Iako je dio našeg uma vjerojatno sklon oduprijeti se promjenama, jer osjeća da su katastrofe prolazni događaji, drugi, jači dio našeg mozga brzo prihvaća novonastale okolnosti. “Hedonistička adaptacija” složen je naziv sposobnosti uma da brzo prihvati nešto u okruženju što bi nas ranije omelo u životu. Izvorno namijenjen zaštiti ljudi od grabežljivaca, stvoren je tako da sve relativno nove stvari ne doživljavamo stalno kao prijetnje i ne propuštamo novije i veće opasnosti.

“Kad se dogode i dobre i loše stvari, u početku osjećate snažne emocije. Tada se prilagodite i vratite se na početno stanje. To je puno snažnije s pozitivnim događajima. Ljudi se ne prilagođavaju u potpunosti negativnim promjenama u svom životu”, rekla je Sonja Lyubomirsky, profesorica psihologije na kalifornijskom sveučilištu Riverside.

Prednost hedonističke prilagodbe je što djeluje u svim smjerovima. Promjene koje mijenjaju svakodnevni život u jednom razdoblju, mogu se vrlo skoro “urušiti” kad više ne budu relevantne. “To bi moglo biti prilagođavanje maski kao novoj normalnoj stvari, a zatim prilagodbi natrag na staru normalu. Ako je to prava navika, zapravo se može održati. Sada češće peremo ruke, čak i ne razmišljajući. To je nešto što bi definitivno moglo postati normalno”, rekla je Lyubomirsky.

Utjecaj svakodnevnih rutina

No, ponašanja koja se održavaju, uvjetovana su svakodnevnim rutinama. Tako su i prethodne generacije, za vrijeme financijske krize, i danas pažljive u tome koliko će novca potrošiti, primjerice na hranu, jer im je ta navika ostala. No, kratkoročne promjene se brzo zaboravljaju. Kao primjer toga, Lyubomirsky navodi sastanak akademika u Montani, gdje su se prije početka provodili testovi na koronavirus i bile propisane epidemiološke mjere. Za nekoliko minuta ponašanje sudionika se vratilo u predpandemijsko razdoblje.

“Svi smo se ponašali kao da se pandemija ne događa. Svi smo bili nekako veseli. Tek kasnije sam primijetila da sam se tako ponašala. Život je u biti niz promjena i prilagodbi, a ovo posljednje nešto je što ljudi dobro rade. Ljudi će teže pridavati veće značenje onome što osjećaju u ovom trenutku”, rekla je.

Prisjetila se prijatelja vegetarijanca koji je ponovno počeo jesti meso za vrijeme pandemije, iako to nema smisla. Njezina je prijateljica obojila kosu u plavo, bez ikakvog objašnjenja. “Prijeći ćemo preko toga. To je tako divno ili je tako grozno. Ali ima tendenciju da se vrati. Zapravo smo otporniji nego što mislimo”, zaključila je Lyubomirsky.

Ipak, tek trebamo otkriti koliko smo zapravo otporni i kada će nam se budućnost opet činiti normalnom, ma koliko god ona drugačija bila.

 

Podijeli objavu