Podijeli objavu

On koji je kroz nogomet obišao svijet, povukao se u Zagreb. Hrapavog glasa, u dobroj formi i vragolaste pojave, Miroslav Blažević ima 85 ljeta i pojavio se na sastanku: “Uvijek sam dostupan za francuske novinare”. Da bi se prisjetio veličanstvene 1998. godine, kad je kao hrvatski izbornik uzdrmao cijelu naciju u polufinalu. Da bismo razgovarali o Didieru Deschampsu kojem je 18 mjeseci bio trener u Nantesu, u kojem je, pak, bio prvi stranac na klupi od 1988. do 1991. Ova epizoda nije baš ostavila najbolja sjećanja u klubu, piše Ouest-France, koji je s Ćirom napravio intervju u Zagrebu.

Čime se bavite?

“Otišao sam u mirovinu, radio sam bez prestanka 50 godina. Mirovina je lijek. Uživam u životu, uživam u svom vremenu. Dosta čitam, više se viđam s prijateljima”.

Gledate li i dalje nogomet i što nogomet predstavlja u Vašem sadašnjem životu?

“Manje gledam nogomet, više biram utakmice. U današnjem svijetu nogomet nije prioritet, ali vidimo i da je manje života kad nema nogometa”.

Koja momčad Vam se sviđa?

“Uvijek gledam reprezentaciju, svaki put kad igra. Ali danas je nogomet prilično hendikepiran. Nogomet bez publike je poput kave bez šećera. Fascinira me Bayern koji je osvojio sve. To je tehnički superiorna momčad, koja nikad ne odustaje do posljednjeg trenutka”.

Prije prošlog Svjetskog prvenstva rekli ste da će hrvatska reprezentacija proći bolje nego 1998. godine. Zašto?

“Imam veliko povjerenje u izbornika Zlatka Dalića. Sad kad sam u mirovini mogu reći da je u reprezentaciji najvažniji trener. Hrvatska ima veliku koncentraciju talenata i to je uspjela pokazati i rezultatima. Sretan sam zbog njegove karijere zato što hrvatski narod nema puno toga u životu”.

Što je on donio Hrvatskoj?

“Uspio je stvoriti jedinstvo i obiteljsku atmosferu. Pokazao je puno pedagogije. A bez toga nije moguće postići sjajne rezultate. Ušao je u povijest hrvatskog nogometa”.

Što se u hrvatskom nogometnu promijenilo od 1998. do 2018. godine?

“Mnogo toga, posebice u treniranju igrača. Ja sam bio tiranin, a danas moraš biti učitelj. Generacije su drukčije. U nogometu postoji kontinuitet. Imamo tradiciju da ne odustajemo, odnosno da igru temeljimo na kreaciji i imaginaciji. I to se nije promijenilo”.

Kako objašnjavate da tako mala zemlja redovito postiže takve rezultate?

“Ova regija, a tu mislim i na Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, svakog dana stvara nove talente. Nemam objašnjenja za taj fenomen”.

U čemu je snaga Hrvatske?

“Jedinstvo. Mnogi mladi ljudi su došli i dobro se integrirali. Nažalost, još uvijek im nedostaje iskustva, ali su spremni napredovati do najviše razine. Imaju nevjerojatan talent, ostaje to konkretizirati zajedno na terenu i protiv najbolji suparnika”.

Kakva Vas sjećanja vežu za 1998. godinu?

“To je bilo tako davno da sam sve zaboravio. Ne, naravno da to nije moguće. Nedostaju mi riječi da bih opisao ono što je bilo u Francuskoj. Sjećam se svakog detalja, kamp u kojem smo boravili bio je nezaboravan. Volim tu zemlju, ona se može usporediti s Hrvatskom”.

Što nedostaje Hrvatskoj?

“Ništa. Posljednje Svjetsko prvenstvo Francuska je osvojila zahvaljujući sucu. Onaj kazneni udarac na početku utakmice nije postojao. Međutim, znamo da u takvim utakmicama pobjeđuje onaj tko postigne prvi pogodak. Nedostaju nam financijska sredstva, a to je vrlo važno. Svi govore o zdravlju, ali mi ovdje znamo da je čovjek dobra zdravlja, ali bez novca, zapravo bolestan čovjek”.

Trenirali ste Didiera Deschampsa. Kakav je bio kao igrač?

“Postavio sam ga za kapetana u Nantesu kad je imao 18 godina, a u momčadi je bio i Burruchaga. Kad je otišao iz kluba, bio je to moj kraj. Došao sam u Nantes kao dobar trener, a otišao kao najgori na svijetu. Iskoristio bih ovu priliku da se još jednom ispričam gospodinu Budzinskom i svima koji su mi ukazali povjerenje. Za Nantes me vežu prekrasne uspomene, ali potpuno sam promašio u svojoj drugoj sezoni. To je i dalje rana. Palim cigaretu kad pričam o tome zato što sam nesretan. Dobio sam tako mnogo i sve pokvario. Nisam dao sve što trener treba dati. Bilo je jedino neuspješno razdoblje u mojoj karijeri, to me naučilo lekciju. Naučio sam sve u nogometu i to me dovelo do toga da budem proglašen najboljim trenerom svijeta 1998. godine”.

Iznenađuje li Vas Deschamps danas?

“Ne, vidio sam u tom mladiću sve što će biti. On je ozbiljan, svjestan je svega i ništa ne prepušta slučaju. U moje vrijeme bio je detonator, rođeni vođa. Davao je ton, on je pobjednik. Radujem se vidjeti ga na utakmici u srijedu, on je moj igrač”, prenosi Index.hr.

Podijeli objavu