Podijeli objavu

Ovog ponedjeljka zagrebački i hrvatski nogomet ostao je bez jednog od najvećih, Zlatka Cice Kranjčara. Bolest je bila jača i odnijela nam 65-godišnjeg ‘fakina’, voljenog i respektiranog gdje god je igrao i trenirao. Biranim riječima od njega su se oprostili uz suze Mirko Barišić, Miroslav Ćiro Blažević, Zorislav Srebrić te sin Niko Kranjčar.

Emotivnim govorom, ovu tužnu ceremoniju otvorio je Ivan Blažičko, podsjetivši na početak stvaranja kultne Dinamove momčadi koja je 1982. godine osvojila naslov prvaka bivše Jugoslavije, a sve to bila je uvertira u kratki film, koji pokazuje Cicino stasanje.

Prvi od uzvanika za govornicu stao je predsjednik Dinama Mirko Barišić.

‘Otišla je ikona i simbol Dinama. Njemu pripada posebno mjesto, bio je omiljen kao igrač i kao čovjek, pristupačan, šarmantan, plemenit. I ta plemenitost ga je potrošila. Maksimir je smatrao svojim domom. Zlatko se brinuo o svom klubu, i puno puta je rekao ‘neka nam naprave taj stadion’. Naglasio mi je da ga je posebno ponosnim napravila kapetanska vrpca na ruci na utakmici protiv SAD-a’.

Potom je riječ uzeo Ćiro Blažević, trener koji je vodio Dinamo do naslova prvaka 1982. godine.

‘Draga obitelji Kranjčar, sva moja sućut. Ne znam da me nešto tako iznenadilo i rastužilo kao vijest da je Cico umro. Francuzi kažu da u takvim situacijama samo šutnja ima svoje mjesto. Ne znam je li me nešto tako rastužilo, kao vijest da je Cico umro….’

‘Citirat ću njegovog vrlog prijatelja, suradnika, suigrača Tomu Ivkovića koji je rekao: ‘Cico, bio je veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin.’ Da, to je lakonski rečeno, ali to je okarakteriziralo velikana kao što je Cico. Sjećam ga se, a kako ga se ne bi sjećao jer sam uvjeren da bez njega ne bi uspjeli toliko razveseliti hrvatski puk. Čekao sam da dođe u drugom dijelu prvenstva, bio je u vojsci, a danas odgovorno tvrdim da bi jako teško osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova. Vrlo teško bi osvojili prvenstvo da nije bilo njegovih golova. Bili smo jedna obitelj i danas, kada gledam, sve vas prijatelje, prepoznajem tu momčad iz ’82. godine. Kad Mlinka plače, Kad Zeko plače, ja plačem. Smrt našeg Cice me je shrvala kao da sam svog sina izgubio. O Cici se sve reklo, i u Srbiji žale, u Iranu i u Crnoj Gori. Cijela Hrvatska žali za ovim fenomenom. Nije bio samo nogometaš, bio je i čovjek s karizmom. Sa svojom čestitošću jer je uvijek ostao muž, otac, dostojanstven i veličanstven’.

‘Išao je s malim Nikom na stadion, a ja sam mu bio trener. Gledam ga i kažem, ‘Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati’. To je bilo smiješno. Slučaj je htio da sam i njega trenirao. Bio je isto tako veliki igrač… Dragi Cico, živjet ćeš koliko će i Dinamo živjeti. A to znači vječno’, poručio je za kraj Blažević.

Zorislav Srebrić pratio je Cicu kroz klupsku, ali i reprezentativnu karijeru te je podsjetio na mnoge dirljive trenutke a svoj govor završio je riječima: Cico, i te tak imamo rad.’

Cijeli VIDEO s komemoracije možete vidjeti u prilogu:

Za kraj, pred govornicu je stigao Niko Kranjčar, koji je ispod sakoa imao majicu s natpisom: Ponosan sam kaj sam Purger.

‘E, moj Cicek.. Znam da me gledaš odozgora. Sada se smiješ, jer znaš da ne volim govoriti. I baš si izabrao dan kada ćeš otići, kada su se otvorili kafići. Ostat ćeš mi uzor, sjedim na balkonu, iznad oltara kaj su ti ljudi napravili…. Naučio si me kako biti Purger i Hrvat… Najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio jest da smo na ovom svijetu svi jednaki. Svakome treba dati makar osmijeh, to nas ništa ne košta. I tata, ti nisi otišao, ti ćeš s nama uvijek ostati’, rekao je Niko Kranjčar dodavši:

‘Vodeći me na sva druženja, pokazao mi je što znači biti prijatelj, kada se daješ bezuvjetno. Pokazao si mi i kako se lepo provesti, zafeštati, kako živjeti. Tu i sad. I ne brini, ne bum prepričaval vaše anegdote i ne bum ponavljal tvoje uspomene kakav si bil igrač. i koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći: Hvala ti za ljubav u mojim dobrim ali i lošim trenucima. Tebi vjerojatno najtežima. Cicek, moj volim te. ‘You did it your way. Volimo te. Od sveg ti srca hvala. Tvoj sin’.

Među stotinjak okupljenih su, između ostalih Velimir Zajec, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Marijan Vlak, Tomislav Ivković, Aljoša Asanović, predstavnici generacije Zagreba s kojima je Cico bio prvak 2002. godine Antonio Franja, Dalibor Poldrugač i Joso Bulat, bivši izbornici Ante Čačić i Mirko Jozić….

Posljednji ispraćaj bit će od 15 sati, na zagrebačkom groblju Mirogoj, u Aleji velikana.

Nogometni Zagreb, ali i ne samo Zagreb, tuguju zbog odlaska Zlatka Cice Kranjčara. Ova legendarna ‘devetka’ zagrebačkih ‘modrih’, potom i trener kluba iz Maksimira, ali i tvorac čuda sa NK Zagrebom, kojeg je doveo do naslova hrvatskog prvaka u sezoni 2001/02. te izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, s kojom je sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine, svojim je šarmom osvajao sve.

O njegovom nogometnom umijeću govorili su mnogi, ali posebnu težinu imaju riječi Ćire Blaževića, koji je vodio Cicu, Zeku, Mlinku i ostale do naslova prvaka 1982. godine.

‘Kao da je otišao netko najbliži iz moje obitelji. Makar, mi smo to i bili. Cijela ta generacija iz 1982. godine, koja je bila povezana na nevjerojatan način. I baš joj je Cico dao taj posebni ‘glanc’, koji je u taj naslov prvaka utkao svojih 12 golova, možda i presudnih da osvojimo naslov. Puno sam puta rekao, da nije bilo njega, pitanje je bi li ga osvojili’, naglasio je Ćiro Blažević.

Dakle, ta 1982. godina, i osvajanje Dinamovog naslova u prvenstvu bivše države, nakon 24 godine posta, bila je jedna posebna godina, ne samo za Cicu, već i njegove suigrače, poput Mlinarića, ali i Zajeca, s kojim je kasnije postao vezan i kumstvom.

‘Jedan od najboljih ljudi koje sam u životu upoznao, jedan od najboljih igrača svih vremena, ne samo Hrvatske već i Dinama, a možda meni i najvažnije – jedan od najboljih ljudi na svijetu. Hvala mu na svemu’, opisao ga je popularni Mlinka.

Tog ponedjeljka Cicin vršnjak, Velimir Zajec ostao je skamenjen, bez teksta. I trebalo mu je gotovo dva dana da se koliko toliko oporavi od prvotnog šoka. A o svojim relacijama s Cicom rekao je sljedeće.

‘Da, iako smo bili dva različita temperamenta i karaktera, sjajno smo se nadopunjavali. Bio sam mu vjenčani kum, pa smo se i tako zbližili. No kako je život nas nogometaša nepredvidiv, ja sam otišao u Grčku, on u Austriju, potom po brojnim zemljama poput Irana. Mene je pak odveo život u Englesku i tu smo se nekako razdvojili. Ne mislim da nismo bili u kontaktu, ali jednostavno, nismo se mogli viđati. Znate, takvo se društvo u tim okolnostima lako raziđe, ali onda ga je teško skupiti. I naravno, sada mi je još više žao zbog toga.’

Zlatko Cico Kranjčar dubok je trag ostavio i u Austriji, gdje je nosio boje bečkog Rapida. S njime je svlačionicu, ali i puno slobodnog vremena dijelio jedan od najpoznatijih, ne samo čeških, već i svjetskih nogometaša, Antonin Panenka.

‘E, znate li vi, Kranjčar je došao u Rapid s velikom ugledom iz zagrebačkog Dinama. Bio je vrhunski nogometaš, pravi individualac, osobenjak. I postao je oslonac momčadi, odmah po dolasku. A znate kako je teško odmah postati glavni, da to ne uspijeva gotovo nitko. Bili smo zabezeknuti njegovom vještinom baratanja loptom, izvanrednim tehniciranjem. Znao je poslati lopte baš tamo gdje je htio. Uistinu je znao što je nogomet. S radošću ga se sjećam, jer bio je uvijek dobro raspoložen’, sjetio se u razgovoru za tportal legendarni Panenka.

Izvor: Tportal.hr

Podijeli objavu